Nakon godine i pol rada s našim mladim polaznicima (godište ’09/’10), iz Škole nogometa odlazi trener Dario Posarić. Donosimo Vam njegov oproštajni intervju u kojem se prisjeća kako je sve počelo, zašto se zaljubio u ovaj posao i kako doživljava našu Školu futsala.

Sada odlaziš, ali možeš li nam napisati kako je sve počelo?

Sjećam se jako dobro kada su me Juka i pokojni Capi, s kojim sam tada igrao u momčadi na katoličkoj ligi, pitali bi li vodio jedan turnir U-13 momčadi budući da su oni bili odsutni sa seniorima. Naravno, bez razmišljanja sam prihvatio voditi ‘Oskarovu generaciju’ da bi me Capi netom nakon toga pitao bi li od jeseni volio biti dio kluba kao trener mlađih kategorija budući da se Škola počela eksponencijalno širiti. Mogu metaforički reći slobodno da sam u kartama dobio poker; poker razloga za trenirati u Školi Futsal Dinama, a to su Capi, Dinamo, djeca, sport! Ima li išta ljepše i bolje? Retoričko pitanje.

Veliku ulogu i pomoć u svemu je odigrao i Seb (tajnik FD) koji me usmjerio u rad kluba i kojem se ovim putem zahvaljujem. Imao sam već tada mnogo iskustva budući da sam na Ekonomskom fakultetu godinama vodio žensku i mušku futsal ekipu s dosta uspjeha. Tek tada, na prvom treningu s djecom, shvatio sam da će pravi uspjeh biti postići balans između treninga, odgoja i stvaranja autoriteta s jedne strane te toga da budem oslonac i prijatelj djeci s druge strane. Moram priznati da mi je lakše bilo sa studentima osvajati odličja nego ovo potonje hahaha…

Zbog čega odlaziš?

Teška je ovo odluka za mene, ali velike promjene u privatnom životu su prevagnule. Više od dvije godine sam, ne mogu reći radio, nego živio nešto što stvarno volim. Ironično je što su ona četiri razloga s početka priče, zbog kojih sam krenuo u ovu avanturu i dalje prisutna, a sada imam još više razloga za ostanak. Definitivno bih izdvojio roditelje djece koji su zaista fantastični. Neki od njih, mogu slobodno reći, su mi i prijatelji danas.

Ipak, da se vratim na razlog. Taj je, naravno, obitelj. I jedna od najmlađih članica Futsal Dinama. Rođenjem kćeri, supruga i ja imamo do sada najveći i najljepši izazov. Dijete nam uskoro gasi prvu svijeću na torti, a samim time sve češće pali gumb koji se zove TATA. Nadam se da je ovo samo doviđenja što se tiče mog angažmana u Školi Futsal Dinama. U klubu, naravno, ostajem i dalje kao ponosni član. Dakako, volio bih pomoći koliko stignem i na volonterskoj bazi.

Kakvom ti se čini Škola nogometa danas u odnosu na ono kakva je bila kad si stigao? Kako vidiš njenu budućnost?

Kada sam došao u klub Škola je imala kadete i juniore već nekoliko godina, a mlađe generacije su tek počele pristizati. Na početku sam vodio jednu grupu u Megatonu gdje je raspon godina između najmlađeg i najstarijeg polaznika bio pet godina. Danas imamo tri lokacije za mlađe kategorije (Megaton, Jazbina, Boćarski dom na Prisavlju), a uz to kadeti i juniori treniraju u Domu sportova. Danas su naši juniori među najboljima u državi, u mlađim kategorijama više nije cilj da se pojavimo na nekom turniru već smo zaista konkurentni na natjecanjima i turnirima.

Sa svojom generacijom sam osvajao bronce na ligama prije godinu dana, srebro na Božićnom kupu 2019 i zlato na netom završenoj prvoj Futsal ligi za mlađe kategorije. Mogu reći da je ova gradacija preslika i Škole futsala koja ide samo prema naprijed. Iako je najvažnije za djecu da se aktivno bave sportom, za rad Škole je donekle i rezultat bitan jer se time privlači još više djece u klub, a samim time iz tog većeg ‘bazena djece’ se lakše dolazi do uspjeha i novih prvotimaca koji će jednog dana predstavljati svoj najdraži klub. Naravno, mjesta za napredak ima još jako puno. Od srca želim da naša voditeljica Škole, Petra Mandić, sa svojim trenerskim timom i dalje s jednakim entuzijazmom nastavi dalje kako bi rad Škole bio što kvalitetniji nakon čega dolaze i rezultati.

Što bi poručio trenerima koji vode djecu na temelju ovog iskustva?

Naši treneri su odlični. Nedostaje im iskustva još, ali najbitnije je da znaju što i rade i da vole to što rade. Ako žele da im sve bude lakše, i s roditeljima i s djecom, moraju voljeti taj posao. Meni je to bilo lako. Iako sam sa svog posla često trčao na treninge i neki puta mi nije bio najbolji dan, treninzi i utakmice s djecom su mi uvijek bili jedna vrsta rasterećenja. U ovih par godina sam vidio dosta toga i mogu našim trenerima poručiti da ne budu ti koji će samo doći, odraditi sve po špranci, voditi momčad jednodimenzionalno… Mnogo puta sam mijenjao vježbe usred samog treninga, utakmice prilagođavao djeci, griješio i na tome učio. Onaj tko nikada nije ovo radio ne zna koliko treba razmišljati i postavljati se na razinu svijesti i osjećaja djece u tom trenutku.

Treneri, djeca su sve i na njima ostaje svijet. Vi ste taj dio dana i trener i roditelj i psiholog. Ne poznajete njihovu perspektivu gledanja na neke stvari i probajte prije svega biti strpljivi i na raspolaganju za svaki njihov korak ili pitanje.

Koju uspomenu bi izdvojio kao najdražu?

Ovo nije patetika kada kažem da mi je cijelo razdoblje bilo vrhunsko. Neću politizirati pa ću odgovoriti na pitanje. Najljepši trenuci su kada ti polaznik od 10 godina dođe i pita te hoćeš li se ići s njim jedan dan voziti biciklom, kada ti kaže da sudac ne zna suditi, kada pričate o nekim temama kao da ste vršnjaci. I ja se vratim u djetinjstvo taj tren. Ali, također, shvatim da im nisam samo trener.

S druge strane, s roditeljima imam odlična iskustva i kada mi kažu da im djeca ostaju trenirati ako sam ja trener na toj lokaciji, terminu, toj kategoriji, onda znaš da radiš kvalitetno i da si osoba koja je uvijek dostupna u komunikaciji. Tu su i situacija poput one kada smo prešli izazove poput online treninga gdje su djeca trenirala kod kuće, pa kada je nestalo struje usred treninga i shvatiš da improvizacijom i maštom možeš izvući ono najbolje i u mraku napraviti da se djeca osjećaju sretno i zadovoljno.

Nadalje, sve pobjede, sva sretna lica djece, pa porazi i tuga ili ljutnja u njihovim očima. Rekao bih – samo za taj osjećaj. Drago mi je kad vidim iskrene osjećaje kod djece; bilo tuga ili sreća. To je ono što i krasi naš klub i, na kraju krajeva, zašto je ovaj klub nastao. Zbog osjećaja pripadnosti.