Svi Dinamovci, i veliki i mali, znaju što je Dinamovo proljeće. Te mnogo puta opjevane 1982. naši su Plavi osvojili prvenstvo Jugoslavije po četvrti i zadnji put. Stigli su do naslova prvaka nakon 24 godine čekanja, te su postali prvi klub koji je pehar pobjednika podigao sa šahovnicom na dresu. Bila je to zadovoljština za sva desetljeća čekanja, Dinamo je sasvim zasluženo postao prvak, te je finiš prvenstva dočekao bez ikakve drame.
Početak sezone nije dao nagovijestiti takav rasplet, jer su Plavi u nju ušli s četiri uzastopna remija. Jesen je donijela period traženja, ali je okončana drugim mjestom. Na pripreme su Plavi otišli svjesni teškog rasporeda u veljači, prvo ih je čekalo gostovanje u Beogradu kod OFK, a nakon toga su na Maksimiru trebali dočekati Zvezdu, da bi u zadnjem vikendu u veljači išli na Poljud na noge Hajduku. Iz Beograda je donesen bod, te je Maksimir čekao veliki derbi svjestan kako ta utakmica zapravo vrijedi četiri boda.
Zagreb je danima živio za tu utakmicu, a na Maksimiru se, prema novinarskim izvještajima, natiskalo 50 tisuća ljudi. Iako je u pitanju bila jedna hladna nedjelja u veljači, stadion je vrio. Kako prenosi Marko Mlinarić, slično je bilo i u svlačionici. Igrači su nervozno čekali početak utakmice, ali još više su čekali šefa Miroslava Blaževića. Kad je trener ušetao među njih, s bijelim šalom oko vrata i, naravno, s cigaretom u ustima, poručio im je samo jednu stvar: „Gospodo vani je 50 tisuća ljudi, izvolite.“ I doista, krenuli su, u furioznom ritmu, kao da su igrali i za sebe, a i za sve ranije i kasnije Dinamove generacije. One koji nisu mogli ili nisu smjeli do naslova prvaka. Za sve navijače koji su sanjali taj naslov, za hrvatske očeve i sinove, koji su čekajući titulu postali djedovi i unuci. Zvezdu je već na početku otčepio Snješko Cerin nakon gužve u šesnaestercu. Par minuta iza toga Mlinka je probio lijevo krilo, te ubacio za Cicu Kranjčara u sredini, koji je nepogrešiv za 2:0. Cico je nakon pola sata poentirao za 3:0 i Zvezdi je bio kraj.
Plavi su napokon vjerovali da mogu do kraja. U Zagrebu je srušena Zvezda, Dinamo je izgledao impresivno, a Ćiro je pogodio s taktikom. Plavi presing bio je stvarno strah i trepet lige, Dinamo je imao gard šampiona. Tjedan dana kasnije u Splitu je srušen i Hajduk s 2:1. Plavi su preuzeli vrh i u dva mjeseca furioznog proljeća došli do naslova. Bilo je to Dinamovo proljeće za pamćenje, baš na današnji je dan prije 35 godina krenuo taj povijesni Dinamov niz.
Baš kao što je to i slučaj s Dinamovim Valentinovim, koje smo obilježili prije tjedan dana, i Dinamovo proljeće čekamo u posebnom kontekstu. Valentinovo nam je poruka kako mi, Dinamovci, u svojim bitkama pobjeđujemo. Dinamovo proljeće šalje sličnu poruku. Mi smo Dinamo, a kad obučete sveti plavi dres onda igrate za one kojima taj klub znači više od ičega. Igrate za generacije koje su navijale za njega, koji su s Dinamovim grbom trpili milicijske i policijske pendreke, izbjegavali četničke metke i gelere. U konačnici, igrate i za sebe same, jer postati prvak s Dinamom neopisiva je čast. Svi skupa imamo prilike ući u povijest, jer za pehar pobjednika zaslužan je svatko od nas. Dinamo čine svi koji ga vole, uostalom:
Dinamo – to si ti!
