Baš ta pjesma orila se u Draženovom domu u trenucima dok smo prvi, povijesni put postali prvaci. Ta stvar velikog, i još uvijek aktivnog, Jimmyja Stanića samo je jedna od bezbroj uspomena koje nosimo kroz našu bogatu povijest kluba. I uvjeren sam, kad bi radili top listu od 5 najdražih trenutaka, da bi svatko od nas imao različitu listu. I to je sasvim u redu, jer Dinamo je bajka koja nema kraja, strast čiji se plamen ne gasi, ljubav koja neće proć’…

Dinamo su uspomene

Članskim majicama posvetio sam već tri teksta, a svaki je u nekom svom obliku, bio posveta i trenutku u životu našeg kluba, te ujedno i u našim životima: o smislu života, o budućnosti, o nadanjima. Međutim, ovaj put napisat ću nešto o uspomenama, i o tome kako smo ih stvarali ili evocirali kroz naš klub. Baš ta gore spomenuta lista najdražih trenutaka, i kako su možda poneki od njih ispadali, a novi se ubacivali u nju pokazuje koliko je ovaj klub čaroban, te kroz kakvu ludu vožnju prolazimo s njim tijekom svih ovih godina.

Da odmah razgolitim priču, autor redaka propustio je prvu Šalatu 2014., a i Sisciju i prvu krcatu Dvojku. Tako da ovaj tekst nije niti udžbenik, niti priručnik, niti almanah uspomena Futsal Dinama, ovo je samo ispovijest navijača i člana kluba, jedan štiklec u prebogatoj klupskoj povijesti, kojim svima nama želim pokazati koliko je lako zaljubiti se u Dinamo, i ostati zaljubljen zauvijek, neprolazno.

Bubnjevi i Marina

Definitivno na prvom mjestu su bubnjevi pred uzvratnu utakmicu polufinala protiv Novog Vremena 2023. Taj trenutak pamtit ću do kraja života i sad dok pišem ovo naježim se i prisjećam cijelog tog dana, koji je trajao praktički cijeli tjedan, još od trenutka kad je makarski komentator tužno uzdahnuo: “plasirana ili šut, samo zna Rafinha… Da li zna Ante Piplica?” naših dogovora pred tekmu, zajedničkog praćenja broja prodanih karata i prvog natpisa u povijesti: “Rasprodano!”, a onda i nevjerojatne utakmice koja je uslijedila. Samo je još falilo, i fala bogu da je tako, da neki blesavi purger iskopira Napolitance i na mirogojske arkade napiše “Ne znate kaj ste propustili”

Priča broj dva je možda još i osobnija, a dogodila se dva tjedna nakon prve. Nakon što smo brejknuli Olmissum, Draženov dom bio je spreman za dvije utakmice istine. Dvorana je bila rasprodana u roku 24 sata, prastari Elanovi golovi prebačeni iz ledene dvorane u Cibonu, teleskopi razvučeni do maksimuma. Uz sve to, ipak je u srcima svih nas bila određena strepnja, kako ćemo u Ciboni moći nadmašiti onu atmosferu iz naše Dvojke, hoće li to biti stvarno to. S obzirom na to da smo u dvorani kampirali od jutra, nismo ni imali osjećaj kako je trg ispred dvorane krcat satima prije. Jedno ćuku i pol prije nego kaj lopta treba krenuti s centra stigao je Štanc i krenuo sa svojim repertoarom, a i tribine su se već počele puniti. U jednom od svojih brojnih krugova, zastao sam na terenu baš da pogledam ima li još koji džep prazan, da na ulazu govorimo ljudima prema kojem sektoru da krenu. I u tom trenutku s razglasa je krenula Marina. Kad je cijeli Draženov dom zaurlao kakve je oči imala, znao sam da mi ovo nemremo izgubit. Bilo mi je dovoljno vidjeti Iveku suzu u oku, da skupa mahnemo mami Marini na tribini, a on kao da je baš u tom trenutku smislio da će tri dana kasnije reći sad već povijesnu: “igra se zadnja minuta prvenstva!”

Ostale članove mojeg kluba top pet neću otkrivati, jer neke vrijedi možda sačuvati za sebe, a tko zna, možda već kroz par mjeseci ispadnu s liste. Upravo u tom i je smisao Dinama, smisao ljubavi koju osjećamo i koja je neprolazna. Među svojim ljudima stvarati uspomene, učlaniti se svake godine, osjećati pripadnost i neraskidivu vezu s onima koji žive tu istu čarobnu priču. Jedna od uspomena iz povijesti nalazi se i na ovogodišnjoj članskoj majici, ali vjerujem, siguran sam da je Dinamo svima nama puno više i od trofeja, i od titula i od pobjeda i poraza. Kroz sve ove godine pokazali smo da nam Dinamo svima pripada, i da ga zajedno gradimo te stvaramo nove uspomene. I kad dođu i teški i lijepi trenuci, kad se vraćamo umorni s tekme, a sutradan se probudimo čekajući već iduću tekmu i uspomenu koju ćemo stvoriti, dok gledamo u špiglu taj sveti grb na najljepšem plavom dresu, iz svega srca možemo s ponosom reći: ti si život moj!

Vaš Seb

Budi uz svoj Futsal Dinamo 

Dinamo – to si ti!