Pred sam početak drugog dijela sezone porazgovarali smo s novim pojačanjem Futsal Dinama, Matijom Caparom. Donedavni igrač Alumnusa i standardni član Hrvatske reprezentacije otkrio nam je kako je došlo do transfera u Dinamo, svoje viđenje momčadi u kojoj se trenutno nalazi, a progovorio je i o skorašnjem dvoboju protiv Nacionala.

Kako je započela tvoja bogata sportska karijera? Je li futsal bio tvoj prvi izbor ili su neki sportovi u početku više zaokupljali tvoju pažnju?

– U vrijeme kada sam se počinjao baviti sportom futsal nije bio toliko razvijen kod nas, pa stoga nije bilo ni omladinskih pogona u kojima bih započeo svoju futsal karijeru. Orijentirao sam se na veliki nogomet ali to nije bilo dugog vijeka te sam igrajući na jednom malonogometnom turniru dobio poziv iz Promet Orkana i tu je počela moja futsal karijera. Na početku nije sve išlo lako, jer sam kao najmlađi član često morao stati na gol, a uloga vratara me nije zadovoljavala. To me malo pokolebalo pa sam na kratko prekinuo bavljenje futsalom, da bi se kao 18-godišnjak vratio u isti klub i u svome debiju postigao jedini pogodak na utakmici, te time donio pobjedu svojoj momčadi.  Te smo godine osvojili Kup Hrvatske, a iduće i prvenstvo što mi je svakako jedan od dražih uspjeha u karijeri.

Nakon Promet Orkana prešao si u Uspinjaču koja je tada imala iznimno mladu i talentiranu grupu igrača. Koje uspomene nosiš iz tog razdoblja svoje karijere?

–  S Uspinjačom sam uspio osvojiti Hrvatski kup, i dogurati do finala prvenstva Hrvatske gdje smo izgubili od Gospića. Mišljenja sam kako je tadašnja momčad Gospića bila jedna od najboljih momčadi koje su ikada igrale futsal u Hrvatskoj. Nakon toga odlazim u Nacional gdje sam se okitio prvenstvom i gdje smo 2 godine osvajali Kup. Zatim dolazi do određenog zasićenja i svoju karijeru nastavljam u Alumnusu čiji sam donedavno bio član.Više od 40 puta nastupio si za Hrvatsku reprezentaciju, te si jedno vrijeme čak bio i njen kapetan. 

Koliko je za tebe značilo igrati i predstavljati svoju zemlju kroz futsal?

– Za mene je na uvijek bila iznimna čast nastupati za Hrvatsku, ali sam nakon ozlijede koja me na dosta dugo vremena izbacila iz pogona pao u nemilost trenera. Međutim ima i moje zasluge u toj situaciji, jer sam i sam svjestan kako nisam na razini na kojoj sam bio prije te kobne ozlijede. Tek od ove sezone osjećam se maksimalno spreman i na meni je da se svojim trudom, zalaganjem i prezentacijama na terenu nametnem kao neizostavan član reprezentacije. Igranje za reprezentaciju meni će uvijek predstavljati vrhunac karijere, i s velikom ću se radošću odazvati izborniku na svaku akciju reprezentacije.

Zbog te si ozljede propusti EP 2012. u Zagrebu. Koliko je teško bilo gledati svoje suigrače na terenu, znajući da si i ti mogao djelom tog velikog uspjeha, i to na domaćem terenu?

– Par mjeseci prije samog Eura ozlijedio sam koljeno, te je time moj nastup doveden u pitanje. Započeo sam s rehabilitacijom nadajući se kako ću se oporaviti do početka prvenstva. Trener mi je dao garancije da ću biti u kadru ako uspijem sanirati ozljedu na vrijeme, i ja sam uložio maksimalan trud kako bi se to zaista i dogodilo. Međutim tek što sam počeo ponovno trenirati s loptom dogodila mi se još jedna nesreća. Na treningu sam prilikom izvođenja kornera nezgodno stao na desnu nogu i doživio lom kosti stopala što me definitivno izbacilo iz konkurencije za nastup na Euru. Postavljalo se pitanje hoću li uopće moći nastaviti svoju karijeru, ali nasreću sam se uspio oporaviti od te ozlijede i sad sam prepun motiva za novo dokazivanje.

Kako je došlo do tvog prelaska u Dinamo? Je li se to dogodilo iznenada ili postoji kontakt već neko duže vrijeme?

– Sve se dogodilo jako brzo i u jednu ruku neočekivano. U Alumnusu sam bio relativno zadovoljan, za taj me klub vežu samo lijepe uspomene i nije bilo lako odlučiti se na ovaj korak. Kroz svoju sam karijeru uvijek želio igrati u klubovima koji su se borili za vrh i kojima ambicije nikad nije manjkalo. Tako je bilo i u Alumnusu kada smo prošle godine osvojili naslov prvaka Hrvatske, ali se ove godine momčad počela osipati i odlučio sam svoju karijeru nastaviti negdje drugdje. Iako moram naglasiti da ne bi previše žalio ni da sam ostao u Alumnusu, jer se tu radi o jednom vrhunskom klubu u kojem sam proveo prekrasne dvije i pol godine.

Neki će reći kako je prelazak iz aktualnog prvaka Hrvatske u drugoligaški klub korak natrag u tvojoj karijeri. Slažeš li se ti s takvim mišljenjima?

– Nikako. U ovih par treninga koje sam odradio sa svojom novom momčadi mogu slobodno reći kako je intenzitet treninga na razini prvoligaških momčadi, a igrački kadar zaslužuje apsolutni respekt svih, pa i našeg skorašnjeg protivnika Nacionala. Već sam rekao kako nastojim igrati za momčadi koje su ambiciozne i koje uvijek streme što boljem rezultatu, a s Dinamom je baš taj slučaj.

Dolaskom u Dinamo zatekao si momčad u kojoj i osobno poznaješ većinu igrača. Kako teče proces prilagodbe i jesi li zadovoljan s kvalitetom svoje nove momčadi?

– U Alumnusu smo njegovali malo drukčiji stil igre od ovoga koji se igra u Dinamu, ali već polako hvatam konce i ideje našeg trenera i mislim kako ću se vrlo brzo uklopiti u svoju novu sredinu. Što se tiče igračkog kadra njime sam jako zadovoljan, zadovoljstvo je igrati s igračkim veličinama kao što su Franja, Šokota i prije svega Đulvat koji je za mene jedan od najboljih igrača u Hrvatskoj. Od mlađih igrača svakako bih istaknuo Grgića kao U-21 reprezentativca, te Filipa Pezelja koji je na početku sezone slovio za potpunog anonimca, a sada je standardni igrač Dinama koji svojim igrama daje naslutiti kako je riječ o reprezentativnom potencijalu. Na njima je da svojim radom oplemene taj talent i da se ne zadovolje trenutnim uspjesima, već da uvijek nastoje biti bolji, iz treninga u trening i iz utakmice u utakmicu.

S obzirom na dugogodišnju karijeru protkanu ozljedama i svaki put novim dokazivanjem i povratkom od kuda crpiš motiv za nastavak karijere?

– Futsal za mene nije samo sport, on je način moga života. Najsretniji sam kada sam na terenu, kada mogu svojim potezom odlučiti pobjednika. Ako želiš uspjeti u sportu, a i općenito u životu moraš biti potpuno posvećen toj stvari. Futsal je meni prva misao kada se probudim i posljednja kada legnem, svakodnevno analiziram svoje treninge i utakmice ne bi li se vratio na razinu na kojoj sam bio prije ozlijede. Nastojat ću igrati dok god me zdravlje posluži i dok god ću vidjeti da mogu pomoći svojoj momčadi. U planu imam i kroz par godina napisati knjigu o futsalu u kojoj ću opisati svoj put kroz futsal i time nadam se pomoći budućim naraštajima mladih futsal igrača.

Igrao si s velikim futsal igračima i radio s nekim od najpoznatijih futsal trenera. Tko je od njih na tebe ostavio najveći dojam?

– Od igrača tu bih svakako istaknuo Matiju Đulvata koji je za mene i sportski i životni uzor. Još u mlađim danima divio sam se načinu na koji je igrao i tada sam imao želju igrati upravo kao on. Što se trenera tiče, radio sam s vrhunskim stručnjacima i bila bi šteta izdvojiti samo neke, ali prvi mi na pamet pada Mićo Martić čiji me poziv doveo u reprezentaciju. Otvorio mi je neke nove vidike u futsalu i načinu razmišljanja u tom sportu. Često je znao govoriti kako poslije utakmice treba boljeti glava, a ne noge, što mi je i danas neka misao vodilja kroz moju karijeru. Tu bih istaknuo i Tiaga Polidu s kojim sam imao prilike raditi u Nacionalu. Izniman stručnjak koji me naučio velikoj većini stvari o futsalu i s kojim je moja igra dobila neku sasvim novu dimenziju. 

Na otvaranju drugog djela sezone Dinamo će se susresti s Nacionalom u Kupu Hrvatske. Kako ti vidiš odnos snaga te dvije momčadi?

– Moramo priznati kako je Nacional apsolutni favorit u tim utakmicama. Na ruku nam ne ide ni činjenica kako se igraju dvije utakmice jer puno je lakše iznenaditi favorita u samo jednoj utakmici. Igrajući za Alumnus susreo sam se ove sezone s Nacionalom, pa iako smo izgubili mogu reći kako smo se ravnopravno nosili s njima i to je dobar pokazatelj kako se protiv njih može igrati. Međusobno se jako dobro poznajemo i tu ne bi smjelo biti velikih nepoznanica, ali opet naglašavam kako su oni u ulozi favorita u te dvije utakmice, a mi moramo učiniti sve što je u našoj moći da im taj posao otežamo i da pokušamo iznenaditi.

Od kuda prijeti najveća opasnost za Dinamo, koji su glavni aduti Nacionala?

– Prije svega istaknuo bi njihov momčadski duh i način igre u kojem oni u svakom trenutku znaju što žele na terenu i kako to postići. Posjeduju jednu iznimnu individualnu kvalitetu, gdje prednjači Tihomir Novak koji je vjerojatno najbolji igrač na ovim prostorima i o njemu ne treba posebno trošiti riječi. Tu su i dva srpska igrača, Mladen Kocič i Borko Surudžić koji mogu stvoriti probleme svakoj obrani na svijetu. Na vratima je Žarko Luketin, zadnjih 5 godina jedan od najboljih vratara u Hrvatskoj. Naša prilika sigurno se krije u činjenici kako igramo pred svojim navijačima i kako uz taj “poguranac“ s tribina možemo napraviti čudo. Temelj naših nadanja u dobar rezultat treba biti agresivnost na terenu kojom nećemo dopustiti Nacionalu da se previše razmaše, te ćemo morati preuzeti određeni rizik ako želimo do uspjeha bez obzira na određene opasnosti koje će taj rizik 

U  dresu reprezentacije postigao si dva pogotka kao golman-igrač na prošlom Europskom prvenstvu. Možemo li te očekivati u toj ulozi i u predstojećoj kup utakmici?

– Rado se sjetim tih golova uz čiju smo se pomoć plasirali u četvrtfinale. Ako to trener bude od mene tražio, naravno da ću učiniti sve da to ponovim i protiv Nacionala, ali nadam se da za to neće biti ni potrebe, da ćemo mi svoj posao odraditi i prije same završnice utakmice.

Prednost Dinama u toj utakmici mogao bi biti i teren u Ciboni koji je nešto manjih dimenzija nego što su igrači naviknuli. Može li Dinamo to iskoristiti na samom početku utakmice?

– Kao igrač Alumnusa igrao sam u Ciboni i trebalo mi je određeno vrijeme da se priviknem na veličinu terena. Pošto je teren manji, manja je i mogućnost kombiniranja što bi sigurno trebala biti naša prednost s obzirom na to da je Nacional favorit i da će od prve minute krenuti po pobjedu. Trebali bi iskoristiti početne minute utakmice kada će se igrači Nacionala privikavati na manje dimenzije terena, te uz pomoć huka s tribina doći do što povoljnije situacije za nas.

Kakav je osjećaj bio igrati u Ciboni pred 5000 gledatelja? Iako si bio na „krivoj“ strani, sigurno je i tebe dojmila atmosfera u Draženovom domu?

– Što se tiče atmosfere u Ciboni, na mene je ostavila jako ugodan utisak. Osobno me nije smetala jer sam kao iskusan igrač već igrao pred nekoliko tisuća navijača koji ti nisu naklonjeni. Kada krene utakmica, za mene ne postoji ništa drugo nego teren i igrači, potpuno se isključim od svega ostalog i potpuno sam koncentriran na događaje na terenu.

Ipak sada će situacija biti malo drukčije. Imat ćeš navijače na svojoj strani. Hoćeš li se i u tom slučaju isključiti ili ćeš ipak osluškivati poruke s tribina?

– Naravno da mi godi takva podrška, i da ona može biti samo dodatan motiv u utakmici. Ne smijemo to osjećati kao pritisak već kao poticaj da pružimo što bolju igru kako protiv Nacionala, tako i protiv svih drugih momčadi. Veliki je gušt kada imaš takav vjetar u leđa koji te tjera da daš svoj maksimum bez obzira na protivnika. Navijači su jedan veliki, iako ne i presudan razlog zbog kojeg sam došao u Dinamo, i jedva čekam da utakmice počnu kako bi i mi na terenu, i oni na tribina dali sve od sebe za daljnje uspjehe Dinama.

Na samom kraju razgovora poruka za naše navijače i poziv na utakmicu s Nacionalom.

Pozivam sve naše navijače da nas podrže u ovoj iznimno važnoj i teškoj utakmici za nas. Ja im u svoje osobno, ali i u ime cijele momčadi obećavam kako ćemo ostaviti srce na terenu, ginuti za svaku loptu i pokušati doći do pobjede nad našim renomiranim suparnikom. Bez obzira na ime i kvalitetu protivnika poručujem im kako ćemo dati sve od sebe i nadam se na kraju zajedno slaviti. NEMA PREDAJE!

T. Baković