Futsal Dinamo od svojih je početaka klub čiji neizostavan dio čine volonteri. Ti divni ljudi koji klubu pomažu na razne načine su pokretačka snaga kluba, te su današnji izgled i razina na kojoj se Dinamo nalazi nezamislivi bez njihovog doprinosa. Unutar te posebne skupine ljudi  za početak smo odlučili istaknuti djevojke koje pomažu u klubu jer one čine izuzetno bitan dio naše prave vojske volontera koja je tu svaki dan uz klub. Mislili smo da je najbolji način dati im priliku da se same predstave  i kroz  vlastite dojmove pokažu koliko im znači biti dio Dinama. Kvartet djevojaka koje su obilježile proteklu sezonu čine naša prva ZG cura Marija, studentica iz Jarmine Ana, te učenice iz Novog Zagreba Mia i Dora.

U par riječi objasnile su nam kako su uopće stigle u klub, odnosno odlučile se na volontiranje u Dinamu:

Mia: S volontiranjem smo Dora i ja krenule sasvim slučajno. Došle smo pomagati s uređivanjem dvorane Megaton uoči boksačkog sparinga, tamo je našu marljivost (hahaha) primijetio Sebastian, kojeg smo zamolile da nas pusti ranije kako bismo se stigle učlaniti u Futsal Dinamo u Ilici. Kako nam je sam kasnije rekao, ti su ga detalji ponukali da nam se javi i pita želimo li pomoći u Dinamu. Od veljače smo tu i super nam je.

Marija: Kako svemu u životu pristupam direktno, tako sam se i oko pomoći klubu javila predsjedniku Đulvatu i pitala ga jel mogu doći i pomoći. On me preusmjerio na Niku i Seba, našli smo se skupa na tekmi Dinamo – Real na lanjskom Ramljaku, te sam na Šalati krenula s volontiranjem. Iskreno, osjećam se ko da sam u klubu već godinama, obzirom na to koliko smo se u prošloj sezoni družili.

Ana: U Dinamo sam došla kako bi stekla praktično iskustvo obzirom da studiram novinarstvo. I stvarno mogu reći da sam u ovih manje od godinu dana puno toga naučila. Kako se mi znamo zezati, debitirala sam u prvom kolu lanjske sezone protiv Splita.

Nakon što su nam se ukratko predstavile, cure smo zamolili da nam objasne u najkraćim crtama što za njih znači biti Dinamova volonterka, te kako se osjećaju u nogometnom svijetu kao žene.

Dora: Stvarno sam zahvalna na svemu sto mi se pružilo u ovo malo vremena. Osjećaj je neopisiv, volim to što radim i stvarno me ispunjava. Atmosfera je odlična, druželjubiva i pristupačna, ljudi su predobri i jednostavno bolje okruženje ne bih mogla ni zamisliti. Da mi je neko prije 5 godina rekao da ću biti tu gdje jesam, rekla bih mu "kaj si ti lud, nije ti dobro", presretna sam.

Ana: Ma osjećaj je stvarno odličan. Nakon svake utakmice, svakog druženja osjećaš se ispunjeno jer znaš da si dio nečeg dobrog i nečeg velikog. Nisam požalila ni u jednom trenu što sam postala dio ove priče. Atmosfera među samim volonterima je fantastična i stvarno se može reći da smo sada već jedna mala obitelj.  Ja se osobno nikad nisam osjećala drugačije ili posebno na većinski muškoj tribini, iskreno, o tome nikad nisam niti razmišljala, što znači da je sve super J

Mia: To prvo trebaš voljeti. Izraz na tvome licu sve govori, koliko se uzbudiš kada vidiš nečije lice ispred štanda i odmah pružaš zahtijev za učlanjenje, bez pogovora, kolutanja očiju, to je jednostavno sada navika koje se ne mogu odreći. Najljepši osjećaj kada dođeš na tu tribinu, izdahneš i znaš da si doma. Ja sam tu sa srcem, znam gdje pripadam, a bitno je pronaći svoj put, znam da sam tu sigurna, jer znam da sam doma…

Marija: Osjećaj je neopisiv. Meni su to najsretniji trenuci tijekom tjedna, kad nam Seb pošalje poruku: „e, sad je na redu ta i ta akcija, tko može pomoći?“ (hahaha). Što se tiče žena na tribini, ma navikla sam već da me smatraju malo ludom (smijeh) što idem na tekme. Mi smo tu svi jedna obitelj i praktički smo braća i sestre. Sjajno je!

Cure su nam ukratko opisale i što one konkretno rade na najbitnijem događaju svakog Dinamovca, a to je domaća utakmica. I tako dok svi ostali bezbrižno dođu na tekmu, kupe ulaznicu i pivicu, dođu na tribinu i navijaju, njima je utakmica vrhunac volontiranja, jer bez njih svih ovih popratnih stvari ne bi bilo. Tako je svaka od njih preko desetak puta bila na štandu za učlanjenje tijekom prošle sezone, a i mnogo više od toga. Primjerice, Ana je na tekmi zadužena i za uzimanje izjava igrača, pisanje izvještaja, dok Marija često zna fotografirati, a jednom je čak išla i na Murter kako bi vama koji ovo čitate omogućila prijenos utakmice uživo.

Kad smo već bili na temi Dinamove utakmice upitali smo cure i imaju li kakav ritual na dan tekme. Dora nam je priznala da je a dan utakmice obično toliko uzbuđena da zaboravi na sve ostalo. Ana se pohvalila da joj je najvažnije odabrati koju će majicu obući za tekmu (haha), te obavezno napuniti mobitel radi novinarskih zadataka. Marija najviše voli naša volonterska druženja prije i nakon tekme, jer kak to kaže, naše vrijeme.

Na pitanje koji im je najdraži igrač Dinama, većinom su diplomatski odgovorile kako nemaju ljubimca, već su im svi podjednako dragi. Jedino je Marija bila direktna i ko iz topa ispalila: šesti igrač!

Dinamove utakmice stvaraju kod svih nas posebna sjećanja, a upravo su te situacije, bilo sretne, bilo tužne, ono što nas čini navijačima Dinama i kasnije prerastaju u priče i uspomene koje dijelimo jedni s drugima. Naše cure na poseban način su proživljavale ovu, kako smo je nazvali najemotivniju sezonu u klupskoj povijesti.

Dora: Svakako je bilo puno utakmica i svaka na neki način ostaje u sjećanju, ali meni osobno je jedan predivan trenutak bio nakon utakmice s Novim Vremenom kad je u Kutiji naš anđeo Capi "poveo" navijanje i taj trenutak ću pamtiti zauvijek.  Naravno, isto tako najtužniji trenuci bili su kad smo izgubili naše Capija i Oskara.

Ana: Utakmica s Osijekom oko svetog Nikole kada smo dijelili poklone za djecu bila mi je super. Klinci su preslatki na svakoj utakmici kada onako još mali svi zajedno navijaju, ali baš ta situacija kada skupa pjevaju i viču ''Dinamo, Dinamo'' mi je ostala u lijepom sjećanju. Sa sportske strane, najljepši trenutak bio je Capijev gol protiv Makarske za 2:2. Kad smo par dana kasnije izgubili njega i Oskara bila sam neopisivo tužna.

Mia: Ostala sam sama na štandu, i tad smo igrali protiv Makarske, teška tekma jako, i znam da ne smijem mrdnut sa štanda i čujem ljude sa tribine i sve kako se trese, i samo mi se suza spustila niz obraz, i tad sam znala da ne napuštam nikad ove ljude, svoju malu plavu obitelj. Kad su nas napustili Capi i Oskar nekoliko dana nakon bila sam van sebe.

Marija: Žalosna sam kaj se baš za vrijeme moje prve volonterske sezone izdogađalo sve to kaj je. Izgubila sam i ostala bez dragih ljudi. Kao i svi ostali u klubu. Volimo Vas!!!!  A razveselilo me unatoč svemu trenutak kad sam Vedranu Matoševiću zabila gol u Kutiji Šibica (znam da si mi pustio !)  Hvala ti na tim trenucima i Hvala svima kaj ste tolko dragi i dobri prema nama curama. 

Kao što smo već napisali, cure su u svojoj prvoj sezoni prošle na desetke različitih volonterskih akcija, te su već sad stekle bogato iskustvo. Od svega najviše ističu komunikaciju i međusobno povjerenje, jer kod nas se neki ljudi tek nauče međusobna imena, a rade skupa na štandu za učlanjenje ili na prodaji ulaznica. Također, svima im je prvo na pamet pala i organizacija, te koliko je bitno da svaki pojedinac daje svoj maksimum, jer nam je onda svima zajedno lakše. Isto tako, kad smo ih upitali što bi se trebalo popraviti, odnosno gdje vide prostor za napredak, uglas su odgovorile: još ljudi oko kluba! Stoga je i ovo svima vama koji čitate pozivnica da se priključite našoj volonterskoj obitelji J Također, kad smo ih upitali za želje, naše su cure bile složne: titula prvaka!

Od ostalih želja, cure su bile maštovite, a u ovom slučaju njihove ćemo odgovore ostaviti anonimnima: jedna bi se htjela slikati s prvom momčadi i dobiti njihove potpise na dres, druga želi utakmicu između volontera i prvotimaca na Šalati, a treća osnivanje ženskog futsal kluba Dinamo. Četvrta samo želi da ostanemo skladna obitelj. Vi pogađajte koja je čija želja, ali jednu imamo zajedničku, da naš Dinamo i dalje pripada svima nama, kao što je to bilo i do sad. Zato jer su u našu obitelj dobrodošli svi, koliko god mogu pomoći. Priključite se i vi, javite se u inbox, na mail, ili na broj telefona: 091 510 4746 (Sebastian) i upustite se u avanturu zvanu volontiranje u Dinamu.

Dinamo – to si ti!