Na početku nove, nadamo se i jednako uspješne godine kao prošle za Futsal Dinamo predstavit ćemo vam kapetana i idejnog začetnika projekta koji već mjesecima diže zagrebačku publiku na noge, Matiju Đulvata. Kroz svoju bogatu karijeru nastupao je za mnoge domaće i inozemne futsal klubove među kojima se posebno ističu Orkan i Alumnus s kojima se okitio naslovom hrvatskog prvaka, te Arzignano Grifo koji je uz njegovu pomoć osvojio naslov prvaka Italije.

– Futsalom sam se počeo baviti od malih nogu i već na samim počecima zaljubio sam se u taj sport, a ta ljubav traje i danas. Iako sam trenirao i košarku i rukomet, nogomet je uvijek bila moja najveća ljubav. Međutim  zbog problema s astmom  nisam mogao igrati veliki nogomet, pa mi je futsal bio idealna zamjena i mogućnost da ispunim sve svoje sportske želje. Profesionalnu karijeru započeo sam u Orkanu s kojim sam uspio osvojiti prvenstvo i to mi je svakako jedno od najdražih razdoblja moje karijere. Nakon toga otisnuo sam se u Italiju gdje sam nastupao za Arzignano Grifo s kojim sam se uspio probiti iz 3. lige u 1. ligu i na koncu osvojiti talijansko prvenstvo. Povratkom u domovinu zaigrao sam u Uspinjači gdje smo prve godine uspjeli sačuvati prvoligaški status igrajući uglavnom s juniorima, a narednih sezona uspjeli smo dogurati do finala kupa te playoff-a u prvenstvu. Moji suigrači i ja u tih smo godina stasali kao ekipa i prelaskom u Alumnus s nekolicinom svojih suigrača taj je predan rad i trud došao na naplatu kada smo prošle godine osvojili naslov prvaka Hrvatske.

Osim klupskih uspjeha valja istaknuti kako je Matija 45 puta nastupio za Hrvatsku reprezentaciju, i postigao 18 pogodaka. Koliko je tebi osobno značilo nastupati za svoju zemlju?

– Za mene je uvijek bila velika čast i jedan od najljepših osjećaja kada bih dobio poziv u reprezentaciju. Mišljenja sam kako je to najveći cilj koji sportaš može postići, a osjećaj koji se doživi kada obučeš hrvatski dres teško se može opisati riječima. Ipak imao sam i malo nesreće u svojoj 
reprezentativnoj karijeri jer sam zbog ozlijede propustio vrhunac svoje generacije, Svjetsko prvenstvo u Gvatemali i Europsko prvenstvo u Rusiji. Ali sve mi se to vratilo kada sam kao 35-godišnjak nastupio na Europskom prvenstvu u svom Zagrebu, natjecanje koje ću pamtiti cijeli život.

Za neke slabije poznavatelje futsala i svega što se oko njega događa, nepoznata je činjenica kako si ti uz Miću Martića jedan od pokretača inicijative „Za bolji futsal“.

– Prije otprilike dvije godine Mićo i ja krenuli smo po cijeloj Hrvatskoj, od najvećih pa do onih najmanjih sredina u kojima se igra futsal kako bi saslušali njihove probleme i sve zajedno objedinili u jednu cjelinu te upozorili HNS-a kao našu vrhovno tijelo kako bi se pokušali riješiti istaknuti problemi, a sve s ciljem napretka i boljitka ovog sporta. U tom razdoblju prešli smo preko 3000 kilometara, te prošli čitavu Hrvatsku uzduž i poprijeko. Naša inicijativa nije naišla na plodno tlo u HNS-u koji je to shvatio isključivo kao napad na sebe, i jedino što smo od te inicijative dobili je to da je Mićo Martić smijenjen s mjesta voditelja škole za futsal trenere pri HNS-u.

Koji je po tebi bio razlog tako negativne reakcije HNS-a koji nije inicijativu shvatio kao način podizanja futsala na jednu višu razinu?

– Najveći razlog tome je nezainteresiranost HNS-a za futsal. Pokazuju to i činjenicom kako ista osoba, Boris Durlen već 25 godina obnaša funkciju Predsjednika komisije za futsal. On predstavlja tampon zonu između nas i HNS-a, a takva situacija najviše odgovara vrhu Saveza koji ne želi promjene već je zadovoljan kako stvari sada funkcioniraju. FIFA i Uefa ulažu veliki novac u promicanje i poboljšanje futsala koji iz godine u godinu ima sve veći broj gledatelja i time opasno konkurira ostalim dvoranskim sportovima. Ipak ne treba sve svaljivati na HNS, jedan od krivaca za trenutno stanje su i klubovi jer nismo u stanju ujediniti se i pokušati istupiti za nekim zajedničkim zahtjevima prema HNS-u. Tu se uglavnom radi o pojedinačnim akcijama i pokušajima, i dok nema ujedinjenja svih klubova mislim da se stanje neće promijeniti.

2012. godine s grupom istomišljenika osnovao si Futsal Dinamo. Od kuda tolika ljubav prema Dinamu da si odlučio osnovati futsal klub i nadjenuti mu baš to ime?

– Već od najranije dobi s ocem sam bio redoviti gost maksimirskih tribina. Pošto sam rođen u Zagrebu sasvim je normalno bilo da Dinamo za mene bude klub broj jedan, uz naravno ostale zagrebačke sportske klubove kao što su Cibona, RK Zagreb i Mladost. Ta velika ljubav za Dinamo prati me i do današnjeg dana i sasvim je logičan izbor bio dati klubu ime Dinamo, time sam spojio svoje dvije najveće ljubavi. Za mene je nepojmljiva današnje razmišljanje klinaca koji nose dresove Chelsea, Reala, Barce  i ostalih europskih nogometnih velikana. Iako se radi o velikim klubovima s bogatom tradicijom za mene se ni jedan nije mogao mjeriti s Dinamom, i jedino sam dres toga kluba mogao ponosno nositi na sebi.

Kako je uopće došlo do suradnje s navijačkom grupom Bad blue boys i tko je tu suradnju inicirao?

– Klub se natjecao 2012. I 2013. godine, ali naš fokus više je bio usmjeren omladinskoj školi i razvoju mladih igrača nego rezultatima seniora. Navijači su inicirali suradnju nezadovoljni situacijom u Maksimiru, željeli su opet zdušno navijati za Dinamo. U razgovoru za Jurom Fabijanićem saznali su da klub već postoji i dečki su mi se obratili s idejom da zajednički ostvarimo taj projekt kako oni ne bi morali osnivati svoj klub. Ideja mi se svidjela, i objeručke sam prihvatio njihovu ponudu. 

Koliko si optimističan bio na početku ovoga projekta? Jesi li očekivao da će cijela ova priča poprimiti tolike razmjere i stvoriti pravu euforiju među navijačima?

-U početku smo svi bili dosta oprezni i nismo željeli davati velike najave u pogledu broja navijača na tribinama. Baratali smo brojkom od 700 do 1000 ljudi koji će nas redovito pratiti na našim utakmicama. Za samo predstavljanje kluba na Šalati bio sam uvjeren kako će tribine biti ispunjene jer ipak se radilo o nečem novom u gradu, organizacijski su dečki to odradili fantastično, i nije bilo razloga sumnjati u uspjeh. Međutim nakon toga bio sam i malo skeptičan jer ipak je futsal relativno mlad sport, mi nastupamo u 2. ligi i nisam bio siguran koliko će nas navijača bodriti. Sve moje sumnje otklonila je prva utakmica u Domu sportova , kada sam doživio ono fanatično navijanje i onu pozitivnu energiju koja nas od tada prati na svakoj utakmici.

Tvoj pogled na dosadašnji dio sezone.

– Do sada smo napravili jako puno na krilima entuzijazma koji nas je pratio. Ušli smo velikog srca u cijelu priču, svatko od nas ugradio je jedan dio sebe u sve ovo i to nam se vratilo. Sad moramo postaviti prave temelje za nastavak sezone, i nadograđivati sve ovo što smo do sada postigli. Tek sada nam predstoji pravi posao, i u igračkom i u organizacijskom segmentu. Nismo poletjeli, ali smo prezadovoljni s do sad učinjenim i učinit ćemo sve što je u našoj moći da u nastavku sezone budemo još bolji jer su to i naši navijači zaslužili.

Bio si zadužen za formiranje momčadi na početku sezone. S obzirom na relativno kratko vrijeme za taj posao jesi li zadovoljan s igračkim kadrom trenutno u Dinamu?

– Bio je to izrazito težak zadatak jer je većina igrača već pronašla svoje klubove za iduću sezonu. Mi smo trebali stvoriti momčad koja je dostojna imenu kluba, koja se mora boriti za vrh jer je to naša obaveza kao igrača Dinama. Orijentirali smo se na igrače koji su prethodnih godina već nastupali za Dinamo, a to su mahom bili igrači MNK Cvjetno. Zatim sam u klub pokušao dovesti mlade, perspektivne igrače koje sam poznavao igrajući za Alumnus, te nekoliko starijih igrača koji bi nam donijeli iskustvo i mirnoću na terenu, te pomoći našim mladim igračima u njihovom sportskom razvoju. Moram priznati kako smo imali i puno sreće u odabiru igrača jer smo u vrlo kratkom vremenu uspjeli stvoriti kemiju u momčadi koja je dovela do ovih fantastičnih rezultata.

Kao igrač koji je prošao dosta klubova i igrao s puno kvalitetnih igrača možeš li ocijeniti potencijal svojih mladih suigrača?

– Kod njih postoji ogroman potencijal što je u konačnici potvrdio i poziv Grgiću za U-21 reprezentaciju. Također smatram kako je taj poziv zaslužio i Andrija Stipić, koji je po meni odigrao najbolju polusezonu od svih naših mlađih igrača. Ipak treba upozoriti kako je potencijal jedno, a konačan uspjeh sasvim druga stvar. Samo uz puno rada, truda i odricanja moći će ostvariti taj potencijal i izgraditi se kao igrači.

Koja je tvoja uloga kao kapetana momčadi i kako bi opisao sebe u toj ulozi?

– Ne mogu reći da sam popustljiv, a s druge strane ne bi rekao ni da sam previše strog. Riječ koja bi me možda najbolje opisala kao kapetana je pravedan. Uvijek nastojim pomoći suigračima na terenu, ali uvijek očekujem da svoj posao odrade maksimalno angažirano i da pokažu ono najbolje što imaju. Pokušavam im pokazati da jedino takvim pristupom mogu ostvariti uspjeh, kako u sportu tako i u životu.

Igrao si u inozemnim futsal klubovima, nastupao i za Hrvatsku reprezentaciju. Jesi li igdje doživio atmosferu sličnu onoj kakva je bila u Ciboni?

– Lagao bih kad bi rekao da nisam igrao u nekim prekrasnim dvoranama i publikom koja je znala napraviti fantastičnu atmosferu, ali za mene je ovo nešto posebnu, apsolutno izvan svake konkurencije. Ovo je moj grad, moj klub, moji ljudi i kad tako nešto doživiš doma, sve ostalo pada u drugi plan. Hvala navijačima na svemu što su do sada učinili za nas, trenutno živim svoj san i ovo je klub gdje želim završiti svoju karijeru. Nadam se i da oni uživaju u našim predstavama, i da su zadovoljni onime što smo im do sada ponudili. Ovo je njihov klub i momčad je samo jedan kotačić u cijelom sustavu, tako da je ovaj dosadašnji uspjeh jednako njihov koliko i naš.

T. BAKOVIĆ