Krajem svibnja i početkom lipnja Futsal Dinamo sudjelovao je na japanskoj turneji u Kobeu, a putopis iz Japana donosi nam Plavi sponzor i od 12. srpnja član Nadzornog odbora Kluba, dr. Nikola Milojević u dva dijela…

Japanski putopis – Futsal Dinamo u kobeu (1. dio)

SUBOTA 1.6

Doručak u 9, koji je opet isto nejestiv. Kava loša sa kiselim mlijekom. Sira ili šunke nema. Puno juha i stalno taj tipični  vrlo neugodan miris. Ali svako si je ponešto našao. Ja sam na ananasu svako jutro.

Šetnja kroz Kobe jutros s Penijem, Matijom i Jurom. Skužili smo da lokalne taxije, koji su svi dosta stari ali uređeni, voze stariji muškarci od 60 godina do 85 godina. Nema mladih ljudi, nema žena. Čini se da su žene još uvijek u ovoj zemlji dosta podređenom položaju – u hotelu u Tokyu su mi torbe u sobu dovezle žene. Dojam je da žene ovdje rade sporedne poslove, a muškarci one važnije. Opet ne nalazimo terasu ni Starbucks za nas.

Japan je zemlja ludih igrački, high tech stvari, a slova su mi toliko prekrasna, kao pjesma ili slika. Kupujem stvari za moju djecu, s japanskim slovima, Uno karte i slično. Mochi rižini bomboni koje moja kćer Hana obožava. Lacquer kutijice sa Mount Fuji, i japanskim trešnjama u cvatu za suprugu Sunčanu i Hanu, lutkice na solarnu energiju kojima se klima glava…

U izlozima, lokalnog PET shopa, mali psići na 3 kata raznih vrsta, nešto što ne vidimo u Zagrebu.

Nakon ručka vrijeme opet utakmica, u 16 sati igramo protiv Deucau Kobe, pobjeđujemo 8-4, fantastična igra. Došao je i jedan Japanac u gledalište sa Futsal Dinamo dresom od ove sezone i nikome nije jasno od kuda ju je nabavio. Svi igrači mu se potpisuju na kraju utakmice.  A igrači Kobea ljuti na kraju utakmice, plaču, a sponzori i vlasnici viču na njih.

Shvatio sam, Japanci su puni discipline i kontrole izvana, ali iznutra gori velika vatra koju kontroliraju. Podsjećaju me na Vulkans rasu iz serije Star Trek. Uvijek svi pričamo kako su uredni disciplinirani, pristojni Japanci, ali oni su zemlja Kamikaza, Hara Kirija, Samuraja… jako, jako fascinantni ljudi. Japan je po meni više odmaknut od zapada nego bilo koja druga zemlja u kojoj sam putovao.

Čak kada otiđete u lokalni dućan, nema klasičnih čokoladica i bombona, sve na japanskom, nema latinice, i jedino sam prepoznao Wasabi Kit Kat čokoladice.

Tu večer, igrači moraju ostati u hotelu pred finalnu utakmicu sutra. Stručni stožer, Juka trener, Seb, Jura, Matija i ja izlazimo na večeru u lokalni pub.. Tamo Karaoke u pozadini, interesantni ljudi i prvi puta vidimo bijelce u ovih par dana. Sviđa mi se što smo baš ovdje jer Kobe nije turistički grad, nema bijelaca.

Živimo život lokalnih ljudi i upoznajemo pravi Japan. U pubu smo ipak naletili na Nijemca koji je oženjen za Japanku i zna hrvatsku obalu što je ovdje nepoznanica, jer većina nikada nije bila u Hrvatskoj. Domaći ovdje nemaju pojma ni gdje je Hrvatska. Čak ni uobičajeni Luka Modrić, Zvonimir Boban trik ovdje ne radi, jer nas većina uopće ne razumije što govorimo. I to je prekrasna čar ove zemlje, toliko daleka, toliko drugačija, a nas 16 Zagrepčana baš smo uživalu u tome. Uživali smo učiti naše vodiče pokoju hrvatsku riječ od kojih neke ne smijem napisati, ali Toshi i Tashi su se do kraja zaljubili u nas. Žele učiti hrvatski, žele doći u daleku Hrvatsku.

NEDJELJA 2.6

Dan finalne utakmice. Nakon ananasa u 9, laganog shoppinga i kave u Starbucksu  igrači se spremaju u našem hotelu za zadnju utakmicu.

Utakmica protiv šampiona Hyogo principlaitya, nam je bila velika prepreka. Umorni, ozlijeđeni i uz suce koji su očito dali upute da ne smijemo 3 utakmice pobijediti (vjerovali ili ne, ali pošteni Japanci, ili tako uvijek govorimo, su ipak od krvi i mesa i varaju nas na sudskim odlukama cijelu utakmicu). Kao doktor imam čak dvije intervencije. Ovu utakmicu su došli i gledatelji u velikom broju. Gubimo 1:5 , ali onda se vraćamo na 4:5, imamo 100 šansi za pobjedu, ali vrijeme, umor i suci nisu dali.

Nakon tekme, dečki potpisuju dresove klinaca, već su postali lokalni idoli. Slatki klinci u dresovima Inieste i Podolskog koji trenutno igraju veliki nogomet za Kobe viču našem Mužaru Mužaaaa Mužaaaa, a golmanima Keepaaaa, Keeepaaaa. Dečki su sretni, čak i nakon poraza.

Ta prijateljstva stvorena u dalekom Japanu su neopisiva, ta iskustva, ta širina koju dobiješ ovakvim putovanjem. Postaneš puno skromniji.

Organizator nas vodi ne večeru u tipični japanski restoran. Skidamo cipele, sjedimo na podu.. Klopa je ovog puta ok. Tuna sushi je bio izvrstan, ali ta neka bijela juha je ajajajaj. (sve skupa bi koštalo oko 120 kuna po glavi)

Odlično iskustvo, makar opet restoran napuštamo pomalo gladni. Prekrasni vlasnici se okupe sa cijelom familijom pred restoranom i poklanjaju nam suvenir. Mi njima veliku zastavicu kluba. Jako slatki, jako skromni. Dvije jako različite kulture na krako postaju kao jedna.

PONEDJELJAK 3.6.

Dan odmora i izleta…..  Putujemo u jutro u Outlet na šoping, gdje kupujem sinu dres Japanske reprezentacije. Kao i uvijek u uniformi smo kluba. Dečki si nađu jako jeftine tenisice i odjeću. Nike i Addidas tenisice za samo 150 kn.

Fotkamo se pred najvećim mostom u Japanu, Akashi- Kaikyo preko 4 km dugačak, spaja Kobe s Aawaji otokom….

:)

🙂

Jedemo ručak, roštilj koji si sami pečemo za stolom. Cijena oko 60 kuna po osobi, ali sve bez okusa i mirisa što je možda i bolje kad se sjetimo juhe.

Idemo do prekrasnog Himeji Castle, gdje je bio snimljen Posljednji Samuraj s Tomom Cruiseom. Prekrasan je, pogotovo vrtovi, Azalee su u cvatu sada, roza boja svugdje. Sobe za tradicionalono ispijanje čaja, penjemo do samog vrha ove stare zgrade, a moderni grad je tik do samih zidova. U Europi takve povijesne građevine više izolirane i više očuvane.

VodiČ mi priča svašta, da je novi car jako omiljen, da stari car i dalje vozi automobil. Da u ovoj regiji ima potresa svaki dan ali ne osjetimo sve.

Navečer Peni slavi rođendan, ja se pridodajem kao sponzor i ambasador kluba i častim s poznatom Kobe beef večerom. Odrezak je fantastičan, dečki uživaju, ali shvaćamo da domaći nemaju kulturu hrane kao mi. Hrana prebrzo dolazi na stol, ambijent nije prikladan da se dugo sjedi. Brzo nam se konobari zahvale i moramo dalje.

Organizirali smo Karaoke u maloj hotelskoj sobi nas 18 s vodičima. Večer ide na bolje, pjevamo prvo strane pjesme, ali brzo smo završili na našim domoljubnim i Dinamovim.

4.6 UTORAK

Danas je prva obljetnica smrti našeg igrača Matije Capara, pa se budimo onako malo pod oblakom. Brzim vlakom se vraćamo za Tokyo. Preko razglasa taj pjevni jezik simpatično izgovara ženski glas i najavljuje sve gradove na putu. Kyoto je jedan od njih, grad Gheisha i Kabuki predstava. Tu želim jednom otići.

Arigato Gosaimasta, Hai, Sayonara, Dozo…. Naučili smo neke riječi…

U Tokyu nas dočeka majstor u Rakitićevom dresu, Japanac koji prevodi hrvatski. Zna sve hrvatske igrače u povijesti, zaljubio se još u brončane ’98, a najvećim smatra Ćiru Blaževića.

Nakon puno stanica podzemnom sa našim teškim torbama dolazimo u četvrt Asakusa gdje je poznati budistički hram Senso-Ji. Razgledavamo, neki se popnu na Sytower s prekrasnim pogledom. Tu ima puno više stranaca, geisha, turista. Rikše vuku dečki sa najvećim kvadricepsima koje sam ikada vidio. Lutamo ali razmišljamo već o putu nazad.

Kobe je pitom, a opet dvostruko veći od Zagreba, a Tokyo je baš velegrad i velika košnica. Preko 15 milijuna ljudi, a cijela Tokyo regija preko 30 milijuna.

I kako je sunce zalazilo u zemlji izlazećeg sunca, vlakom smo se uputili za Narita aerodrom, na put koji je bio još duži, ukupno skoro 24 sata do Zagreba. Kada letiš preko Juže Koreje, pa Kine, pa Indije i Pakistana, shvatiš koliko si daleko putovao. Turbulencije su bile jake što je normalno za ovu azijsku rutu, uvijek turbulentno i uvijek vjetrovito.

Sjećanja i utisci ostaju zauvijek. Japan ima i Disneyland, obližnja Osaka, koja na putu za Tokyo iz Kobea ima i Universal Studios, Japan puno nudi, a moja obitelj me već pita kada ću ih voditi. Veselim se tome.