Pri kraju ove iznimno uspješne sezone za Dinamo, popričali smo s Nikolom Perkovićem, pojačanjem pristiglim na polusezoni. Stigao je otprilike u isto vrijeme kad i Matija Capar, što ga je donekle bacilo u sjenu iz koje je iskočio svojim sjajnim prezentacijama na parketu. Već na prvim treninzima s novim suigračima mnogi su ostali ugodno iznenađeni individualnim kvalitetama ovog Livnjaka. Trener Čuljak je odmah primijetio kako se radio o velikom pojačanju, te mu davao sve važniju ulogu u momčadi i sve veću minutažu, da bi na kraju postao neizostavan član prve petorke Dinama. Nakon što je prošao vrijeme prilagodbe, njegova igra postala je sve bolja, a golovi u nekim utakmicama bili su presudni za Dinamo. Debitirao je u utakmici s Kozakivom, u pobjedi 6:0 kada je i postigao svoj premijerni pogodak, a do kraja se zaustavio na broju od 8 pogodaka u 9 odigranih utakmica. 

Nikola je naš razgovor započeo pričom o svojim sportskim počecima.

– Kao i većina sportskih početaka mojih suigrača, ni moj nije bio puno drugačija. Prvo sam se počeo baviti nogometom, u kojem sam jednako uživao kao i u futsalu. Međutim moji prijatelji iz kluba MNK Seljak su prepoznali potencijal u mojim igrama, i pozvali me da se okušam u futsalu. Učili su me svemu vezanom za taj sport i otvorili mi nove vidike o sportu i načinu razmišljanja kako u futsalu, tako i u nogometu. Jako brzo sam se zaljubio u futsal i posvetio se isključivo tome. Koliko je to bila dobra odluka shvatio sam nedugo nakon toga kada sam već nakon prve sezone, u dobi od  16 godina, bio pozvan za A reprezentaciju BiH. Tu je počela jedna lijepa priča koja traje i danas, a vjerujem da će trajati još dugo. Pri tome ne mislim samo na sport, nego i na prijateljstva koja sam sklopio od tada. Bez obzira na sportske uspjehe, smatram kako su upravo ta nova prijateljstva i poznanstva najveći uspjeh cijele moje sportske priče.

Kao student Građevinskog fakulteta, vrlo ga se često može vidjeti kako brani boje svoga fakulteta igrajući Sveučilišnu ligu.

– Kao sto sam već  spomenuo prijateljstva su mi najveća vrijednost dosadašnje karijere, a u ovom dijelu se to možda najbolje očituje. Igrao sam u puno momčadi, s puno različitih suigrača, ali momčad Građevinskog fakulteta mi je nedvojbeno jedna od najdražih. Momčad je sastavljena od dobrih ljudi i dobrih nogometaša, ali u punom smislu rijeci momčad. To smo dokazivali u prethodne 3 godine kada smo bili prvaci, a da nismo odradili ni 10 treninga. Znači naš uspjeh se temelji skoro pa isključivo na temelju dobre atmosfere među nama. U finalu Sveučilišne lige sastali smo se s momčadi VERN-a, koja je bila sastavljena od nekoliko reprezentativaca Hrvatske, i prije utakmice održao sam kratak govor svojim suigračima u kojemu sam naglasio upravo tu „kemiju“ u momčadi. Iako smo bili apsolutni autsajderi istaknuo sam svojim suigračima kako bi radije igrao sa svakim od njih nego s bilo kime iz druge momčadi. Razlog tome bio je što sam vidio kako je svaki od njih spreman poginuti na terenu za mene, baš kao i ja za njih. Na kraju nam se to isplatilo jer smo u finalnim utakmica uspjeli pobijediti i osvojiti naslov, a i pokazalo se kako zajedništvo nekad može nadjačati individualnu kvalitetu.

Zimus se pridružio momčadi Dinama, i donio jednu novu dimenziju u igru momčadi Mate Čuljka.

– Na moj dolazak u Dinamu utjecalo je zaista mnogo stvari, no mislim da je za mene došlo u pravom trenutku u životu. Puno ljudi je tu uključeno, no ipak ću spomenuti neke. Prvo , tu je moj otac bez kojeg ne donosim ni jednu odluku u životu, pa tako ni ovu. Zatim jedan od većih Dinamovaca i općenito ljudi koje sam upoznao, i moj najbolji prijatelj Kristijan Bodulušić, koji će se možda malo naljutiti što ga spominjem, ali oprostit će mi jer stvarno imam potrebu spomenuti ga zbog svega što je učinio za mene. Naravno, veliku ulogu su odigrali i ljudi iz kluba, naročito Filip Andabaka, Juraj Fabijanić i Matija Đulvat koji su mi približili ovu lijepu priču, tako da smo se vrlo brzo dogovorili.  Kao što sam i njima rekao, ja se ne mislim baviti isključivo futsalom i maštati o velikoj karijeri, nego uživati u tom sportu i svemu što on donosi. Zato sam se odlučio za Futsal Dinamo, iako sam imao i „bolje“ ponude nekih renomiranih klubova. 

Jesi li poznavao neke od svojih suigrača prije dolaska u Dinamo?

– Poznavao sam većinu svojih sadašnjih suigrača, i to je također bio jedan od razloga mog dolaska u Dinamo. O onima koje nisam znao čuo sam, bilo što se tiče igračkih ili ljudskih kvaliteta. To su prvenstveno Antonio Franja, Domagoj Purgar te Tomo Šokota. Sve što su mi rekli o njima, ne samo da se potvrdilo nego i puno više od toga. Uistinu uživam igrati i družiti se s njima. Puno mi znači kada mi takve igračke veličine daju pozitivnu kritiku, i kada osjetim da me cijene.  S druge strane, kada vidiš koliko je tim ljudima stalo do cijele ove priče, i da nisi nikakav futsal ili Dinamov fanatik moraš dati sve od sebe. Nažalost Purgar se ozlijedio i odmah se na treningu to osjeti, fali njegova zezancija. Možda se ipak taj nedostatak najviše osjeti „poslije treninga“, haha.

Kako si ti doživio atmosferu u momčadi, s obzirom na to da si jedan od posljednjih koji se priključio radu momčadi?

– Atmosfera u momčadi je odlična, i više od toga. Znak da je to zaista tako je činjenica da većina jedva čeka doći na trening, pored svih drugi životnih obaveza i napora. Od svih momčadi gdje sam bio, ovdje je najbolja atmosfera, no možda ova rečenica ipak ima veću težinu kada to kaže naš kapetan Matija Đulvat, koji je prošao pola svijeta i igrao sa svjetskim igračima i vrhunskim momčadima. 

S kime se od svojih suigrača najbolje slažeš na terenu, ali i izvan njega?

–  Sa svima se slažem relativno dobro na terenu. malo mi je teško odgovoriti na to pitanje jer ako se s nekim možda malo manje dobro slažem, postoji realna mogućnost da sam ja uzrok tome, tj. da nešto pogrešno radim. Ako govorimo o razmišljanje na terenu koje se više podudara s mojim, onda bi izdvojio Franju i Pezelja. S druge strane, smiješno mi je uopće spominjati Đulvata, Capara, Purgara, jer mislim da ne postoji igrač koji se s njima ne bi slagao na terenu. Pravo pitanje je slažu li se oni sa mnom na terenu, a ne ja s njima.  Što se tiče druženja izvan terena, najviše vremena provodim s Majićem s kojim se znam već jedno duže vrijeme, i svima koji ga znaju je jasno da ne treba trošiti previše rijeci o Ivanovim ljudskim kvalitetama. Moram još spomenuti i Pezelja, kojeg znam nešto kraće, no i u tom periodu sam mogao vidjeti o kakvom se čovjeku radi. U kratko vrijeme smo postali jako dobri prijatelji, i kao sto sam već rekao, to je smisao cijele ove price, barem za mene osobno.

Kako je prošlo vrijeme prilagodbe, i je li ono završilo? Jesu li tvoje igre sada na optimalnoj razini ili očekuješ još jedan viši nivo svoje forme?

Vrijeme prilagodbe trajalo je vrlo kratko, s obzirom na to da sam igrao s većinom igrača po raznim turnirima i ligama. Nadam se da je završilo, ali to će najbolje znati reći naš trener. Kao i uvijek, nekim utakmicama sam više zadovoljan, nekim manje. Ali uočio sam na sebi promjenu u igri i razmišljanju, tj napredak, tako da dok god ne stojiš na mjestu, mislim da je to pozitivno. Naravno da uvijek očekujem viši nivo i nimalo ne sumnjam da će to doći, jer imam od koga naučiti sve sto je potrebno. Moram ovdje istaknuti Matiju Đulvata, koji osim što ima veliko znanje, ima i  velike komunikacijske vještine, i zato lakše od drugih može doprijeti u glavu igrača

Koliko si zadovoljan kvalitetom u momčadi, svojim osobnim igrama kao i igrama cijele momčadi?

Mislim da imamo kvalitetu dovoljnu za ulazak u 1. ligu, i prema trenutnom kadru neku sredinu prvoligaške ljestvice. Za neke veće stvari neophodno će biti par dobrih igračkih pojačanja. No, ima ljudi koji o tome razmišljaju puno više od mene, tako da se ne brinem. Igrama cijele momčadi sam iznimno zadovoljan, jer sam siguran da svatko od nas daje 100% na svakoj utakmici, a nekad bude malo bolji dan, nekad malo lošiji i to je normalno. Što se tiče osobnih igara, to bih prepustio drugima da ocijene, mislim da nisam bas adekvatan za ocijeniti nečije igre, a pogotovo ne vlastite.

Jesi li pratio Dinamo prije nego si postao dio momčadi?

Pa da budem iskren, i ne previše. Ali ne samo Dinamo nego ni druge momčadi. Nisam jedan od onih koji prate sve rezultate i gledaju sve utakmice, naprotiv. Naravno, volim pogledati dobru utakmicu kao i svi, ali nisam fanatik kao neki od mojih suigrača. Ali lagao bih kada bih rekao da mi nije zapela za oko ova lijepa priča, navijači i sve što se oko Dinama događalo. To je također bio još jedan od razloga za moj dolazak u Dinamo.

Jesi li očekivao 100% učinak nakon četiri odigrana kola i dva iznimno teška gostovanja u doigravanju?

Iskreno, očekivao sam to. Ne bi htio da ispadne bahato, i možda će neki reći da je ovo klišej, ali vjerovao sam u momčad. Svi smo vjerovali u to, svjesni sto nas čeka na gostovanjima. Čim smo ušli u utakmice vidjelo se da je to to. Čim u očima protivnika na njihovom terenu vidiš da su poljuljani i pognute glave, i natjeraš ih da ne vjeruju u sebe, onda znaš da si napravio dobar posao, a upravo je to ono sto se dogodilo. Tako se utakmica i odvijala, oni su padali, mi rasli i na kraju se to očitovalo trijumfom.

Koliko ti znači atmosfera na tribinama i jesi li se nadao takvoj podršci prije svoga dolaska u klub?

Evo iskreno, nisam fanatik ni futsala, ni Dinama, ni približno kao što su neki moji suigrači, ali mislim da je to normalno, jer da smo svi isti bilo bi dosadno i nezanimljivo. No ono što sam htio ovime reći, bez obzira volite li sport,  futsal ili Dinamo, ono što svi ti ljudi rade na tribinama uistinu je čudesno. Ljudi moraju shvatiti da svi ti navijači imaju i svoju obitelj, i posao i svoj život, a ipak s toliko strasti dolaze na tribine podržati nas, tako da mislim da nema prostora za pisanje bilo kakvih negativnih stvari što se naših navijača tiče.

Kako gledaš na daljnji razvoj svoje karijere. Gdje se vidiš u budućnosti?

Naučio sam da ne treba gledati daleko u budućnost, tako da nisam ni razmišljao previše o tome. Vidjet ćemo sto život nosi, no moj plan nije baviti se futsalom, jer je situacija u futsalu takva kakva je. Trenutno malo više razmišljam o potrazi za poslom u svojoj građevinskoj struci, jer je već došlo vrijeme završetka studentskih dana.

Za kraj našeg razgovora poruka navijačima i članovima kluba.

Ovo mi je na kraju najteže odgovoriti, odnosno smisliti dovoljno dobru poruku da zahvalim navijačima i da pokažem koliko cijenimo to što rade. Nadam se da to oni to znaju i da će se ova priča i dalje nastaviti, da će uvijek biti pune tribine i da ćemo svi zajedno sudjelovati u ostvarenju zajedničkog cilja. 

T. BAKOVIĆ