Proteklog desetljeća među Dinamovim navijačima i osobama povezanima sa zagrebačkim klubom često se pokretala rasprava o idealnom načinu upravljanja ne samo Dinamom, već športskim klubovima općenito.

Kao što je poznato, u Europi postoje dva dominantna „modela“ upravljanja športskim klubovima. Jedan predstavljaju klubovi koji funkcioniraju kao sportska trgovačko-dionička društva, a drugi klubovi koji funkcioniraju kao udruge građana odnosno, kolokvijalno rečeno, „članski“ klubovi.

Da ne bi bilo zabune, i udruge građana su privatni klubovi budući da su u vlasništvu svojih članova. Oba su privatna društva. No, i trgovačko društvo može biti u većinskom vlasništvu članova kluba i funkcionirati kao udruga, kao što je situacija s njemačkim i švedskim profesionalnim klubovima.

Koji model je bolji?

Odgovoriti na pitanje koji je od ta dva „modela“ bolji i uspješniji je nemoguće iz dva razloga. Prije svega, postoji veliki broj i uspješnih i neuspješnih klubova koji funkcioniraju kao udruge građana i obrnuto, kao športska dionička društva.

S druge strane, ovdje se ne radi o dva univerzalna modela, već svaki od njih ima nekoliko različitih varijacija. Tako postoje sportska dionička društva kojima upravlja jedan većinski vlasnik, zatim dionička društva kojima upravlja grupa manjinskih vlasnika od kojih niti jedan nema većinu, pa sve do klubova u kojima je većinski vlasnik dozvolio članovima da izabiru svoje rukovodstvo ili u kojima zakon garantira članovima većinsko vlasništvo nad klubom, bez da su kupili iti jednu dionicu kluba, itd.

Isto tako, postoje različite varijacije klubova koji funkcioniraju kao udruge građana, što se dosta dobro može vidjeti i na hrvatskom primjeru.

Na kraju, tradicija (engleski i američki profesionalni športski klubovi tradicionalno su uređeni kao dionička društva) i karakter samih klubova dosta ovisi o tome koji je „model“ za njih prikladniji. Analitičari tvrde kako je za neke „manje“ regionalne i lokalne klubove, koji nemaju široku navijačku bazu, prikladnije sportsko dioničko društvo, dok je za klubove s brojnom navijačkom bazom, a koji istovremeno predstavljaju identitet regionalne i lokalne sredine, prikladniji model udruge građana u kojem su vlasnici klubova njegovi članovi. To se najbolje može vidjeti na primjeru Španjolske, u kojem samo četiri profesionalna kluba funkcioniraju kao udruge građana – Real Madrid, Barcelona, Athletic Bilbao i Osasuna.

S obzirom na to kako je naš Futsal Dinamo klasični klub koji funkcionira prema demokratskom principu (udruga građana u kojoj skupštinu kluba čine svi njegovi članovi, a punoljetni članovima na demokratskim izborima izabiru svoje rukovodstvo), danas ćemo se posvetiti švedskom modelu upravljanja nogometnim klubovima, a kojeg predstavlja Hammarby Futsal, Dinamov suparnik na tradicionalnoj Šalati koja će se 5. rujna, na žalost, prvi puta održati bez prisustva gledatelja.

Pravilo 50+1

Kada govorimo o klubovima uređenima kao udruge građana, postoji dosta velika razlika u različitim modelima upravljanja takvim udrugama. Primjerice, španjolski (Real Madrid i Barcelona) i portugalski (Sporting, Benfica) oblik, u kojem su članovi apsolutni vlasnici klubova (kao i u Futsal Dinamu) i samovoljno su odlučili funkcionirati kao udruge građana, razlikuje se od njemačkog „Regel 50+1“ pravila u kojem su profesionalni klubovi uređeni kao udruge građana, ali mogu profesionalne sportske sekcije registrirati kao dionička trgovačka društva. No, njemački zakon nalaže da svi profesionalni klubovi, izuzev klubova koje su osnovale tvrtke poput Bayer Leverkusena (Bayer) i Wolfsburga (Wolksvagen), moraju ostati u većinskom vlasništvu udruge građana, odnosno članova koji drže minimalno 50%+1 jednu dionicu kluba, dok su ostalih 50%-1 dionica „na prodaju“ različitim tvrtkama i investitorima (i RB Leipzig funkcionira prema 50+1 pravilu, no oni omogućuju samo odabranim pojedincima članstvo u klubu). Dakle, radi se o udrugama građana, čije su profesionalne sekcije registrirane kao trgovačka društva koja, pak,  funkcioniraju kao udruge građana!

Mnogi taj njemački 50+1 oblik nazivaju i „hibridnim“, koji je spojio najbolje iz oba svijeta, iako za navijače njemačkih klubova dileme nema – oni su vlasnici svojih klubova i iznimno su ponosni na takvu kulturu rukovođenja sportom u svojoj državi.

Švedski 50+1 model

Iako je „članski model“ utkan u tradiciju švedskog sporta, u kojem postoji veliki broj klubova koji funkcioniraju kao športska društva, sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća Švedska vlada ponudila je mogućnost nogometnim klubovima da se odvoje od svojih društva i uspostave zasebne kompanije.

Međutim, Švedska Sportska Konfederacija (Tikisdrottsforbunet ili RF) inzistirala je na uvođenju pravila 50+1 kako bi se osiguralo da nogometni klubovi ostanu u većinskom vlasništvu svojih članova.

Neki nogometni klubovi, poput našeg idućeg protivnika, ali i njegovih gradskih rivala AIK-a i Djurgardena, prije te inicijative već su se okušali u zasebnom dioničkom modelu koji se za njih nije pokazao uspješnim, tako da nije bilo pretjeranog otpora inicijativi RF-a te je i na sjeveru Europe zaživjelo pravilo 50+1.

No, proteklih godina, u Švedskoj je je taj model došao na iskušenje. Švedski nogometni savez 2012. je podržao prijedlog da se ukine 50+1 pravilo, no krovna švedska organizacija koja okuplja švedske neprofitne udruge (SFSU) organizirala je kampanju kojom se usprotivila toj ideji. U cijelu kampanju uključili su se demokratski izabrani predstavnici osam najvećih švedskih klubova i Švedski nogometni savez morao je popustiti – navijači (članovi) rekli su svoje.

Zašto udruga građana, a ne dioničko društvo?

Pred petu obljetnicu smrti nikad zaboravljenog Ivana Turine, u Zagrebu smo porazgovarali s dvojicom članova, samim time i vlasnika, Hammarbyjevog rivala AIK-a iz Stockholma.

Bez obzira na ulaganja sponzora, većinski dio udjela u klubu uvijek ostaje u našim rukama. A to je bitno, jer navijači su jedini koji su uvijek tu i koji mogu dugoročno biti korektiv klubu i svima koji u njemu rade“, rekli su nam i ukazali na proces učlanjivanja u njihovo sportsko društvo:

Svake godine se možete učlaniti u AIK, kao sportsko društvo koje objedinjuje mnogo sportova – nogomet, rukomet, hokej, kuglanje, bandy i brojne druge. Jednom kada ste član društva, birate za koje sportove unutar istog želite biti član, možete odabrati koliko god sportova hoćete i ne plaća se dodatno članstvo. Svake godine imamo sjednice, koje su ujedno i izborne – svake godine potvrđujemo staru upravu ili ju smjenjujemo. Na njoj nam uprava predstavlja financijska izvješća i prezentiraju rezultate, a mi na temelju toga odlučimo jesu li zaslužili još jednu godinu mandata.“

A kao glavni argument prednosti klubova koji funkciniraju prema demokratskom principu naveli su:

„Svaki model koji ima legitimitet od svoje zajednice ima šansu uspjeha. Ovaj model je nama najdraži. Naravno da je lakše imati dobre rezultate kada neki šeik dođe i istrese milijarde. Ali to nije poanta kluba, zar ne? Poanta kluba je strast, da postoje ljudi koji žive s njim svakodnevno, da idu na utakmice s radošću. Švedski nogometni savez štiti klubove od pokušaja privatizacije i to je donijelo samo dobro ligi. U ludilu modernog nogometa, to je koliko-toliko zaštitilo ovaj naš. I ne bismo to mijenjali ni za kakav rezultat. Svima koji smatraju takvu ideju upitnom poručio bih da se zapitaju što misle o modernom nogometu. I isplati li se licitirati s tradicijom i identitetom.“

U klubovima u kojima članovi imaju svoja zakonom zajamčena prava, navijači su često puno povezaniji sa svojim klubom nego u sportskim dioničkim društvima ili klubovima u kojima članovi nemaju nikakva prava.

Članovi vole svoj klub bez interesa i mogu izabrati ljude za koje misle da će najbolje voditi njihov klub.

Uprava kluba potom ima potpunu autonomiju u sportskom i organizacijskom vođenju kluba, no nekakve krucijalne odluke, poput mijenjanja imena klubova, vizualnog i općenitog identiteta ili seljenja na novu lokaciju, ne mogu donijeti bez dopuštenja svojih vlasnika.

U udrugama građana, u kojima članovi imaju svoja prava, ili u klubovima u kojima su članovi većinski vlasnici društva, uprava kluba dužna je upravljati klubom u interesu kluba, a ne u interesu osoba koje vode klub. U suprotnom, odgovarat će svojim vlasnicima.

„Takav sustav preferira najbolje, a ne najpodobnije. Predsjednici su i dalje ugledni poduzetnici, bivši igrači, visoko školovani akademski građani. Ali s jasnim sustavom i osjećajem odgovornosti. Posebno prema navijačima. Jer baš oni su jedini dugoročni kapital – oni kupuju ulaznice, dresove i oni privlače sponzore ako radite dobro. Ljudi brzo prihvate tu ideju, samo moraju biti otvoreni – nema boljeg osjećaja nego osjećati da je neki klub uistinu vaš, i da njegova budućnost ovisi, između ostalog, i o vama.“, rekli su nam za kraj članovi AIK-a.

Dvoboj protiv Hammarbyja (s kojim dan prije Šalate igramo trening utakmicu u Ivanić Gradu) bit će prvi dvoboj našeg Kluba protiv jednog švedskog kluba koji, kao i naš Dinamo, prema demokratskom principu.

Dinamo – to si ti!

P.S. Utakmicu (5.9., 19h) možete pratiti u live prijenosu na našem YouTube kanalu.