Šalata je bila veličanstvena, a jedan od najemotivnijih trenutaka večeri dogodio se u 26. minuti. Utakmica je prekinuta, a na posljednji pozdrav u igračkoj karijeri, pred navijače je izašao Goran Škorić. Istinska legenda među vratnicama, vojnik kluba od prvog dana i dobri Dinamov duh. I knjiga bi vjerojatno bila prekratka da Gogo u njoj iznese sve dojmove koje je doživio u modrom dresu, ali oproštajni intervju on duguje i sebi i navijačima.

Za početak nas je zanimalo kako je uopće došlo do odluke o umirovljenju.

“Do odluke o umirovljenju sam došao još krajem prošle sezone kada nas je Makarska u majstorici na penale u Zagrebu izbacila u polufinalu doigravanja. Nakon tog poraza u 5. mjesecu, a u iščekivanju rođenja drugog djeteta koje je rođeno u 8. mjesecu, shvatio sam da uz redovan posao, ženu i uskoro dvoje male djece jednostavno više nemam dovoljno vremena i energije da bih dovoljno kvalitetno pratio ovaj projekt. U dogovoru s ljudima u klubu sam odlučio ostati registriran u klubu za svaki slučaj ali iskreno više se nisam planirao vraćati na parket.”

Naravno, ovo nije bila nimalo lagana odluka…

“Falit će mi mnoge stvari, od atmosfere na utakmicama, preko treniranja, putovanja do gotovo svakodnevnog druženja s ekipom koja je stvarno odlična, zezancija je uvijek na visini i meni je bilo jako ugodno u tom okruženju, stvarno sam uživao u svakoj klupskoj akciji. Svi dečki u ekipi su kvalitetni i karakterni ljudi te odlični igrači i to će mi definitivno najviše faliti.”

Ljubitelji malog nogometa i futsala će ga barem još netko vrijeme moći gledati.

“Za sada ću nastaviti igrati na Penavinoj malonogometnoj ligi FER a onda ću ovisno o formi i motivaciji vidjeti hoću li nastaviti braniti turnire i naravno Kutiju Šibica, trenutačno nisam siguran u to ali ću kroz mjesec dana donijeti konačnu odluku o bilo kakvom nastavku bavljenja malim nogometom.”

Nije jednostavno odlučiti se za najljepšu uspomenu u Futsal Dinamu.

“Teško je izdvojiti jedan trenutak u ovih 5 godina jer je bilo puno jako lijepih trenutaka – od svih utakmica na Šalati, preko utakmica u ispunjenim dvoranama u cijelom Zagrebu ali i po cijeloj Hrvatskoj do svih pobjeda koje smo kao klub ostvarili i na kraju naravno oproštaja na Šalati. Tu treba spomenuti mnogobrojne humanitarne akcije u kojima smo sudjelovali i kojima smo vjerujem pomogli i razveselili veliki broj ljudi. Put koji smo prošli od druge lige je bio jako težak i trnovit, napravili smo veliki posao i još fali taj šlag na torti u obliku naslova prvaka ali sam siguran da će i to ubrzo doći. Ružni trenuci su bili jako rijetki ali nažalost jako upečatljivi – od nezasluženog poraza u praznoj Martinovci od Splita, preko poraza od Makarske u majstorici doigravanja do smrti Capija i Oskara što nas je sve posebno pogodilo.”

Naravno, kao i na kraju svake velike karijere, postoji i želja da su se neke stvari odigrale drugačije…

“Najviše žalim što nismo uspjeli osvojiti naslov prvaka Hrvatske, to ne mogu prežaliti i to će mi ostati neispunjeni san. Kako sam prošlu sezonu ostao registriran u klubu a sezona se nije baš odvijala po planovima ljudi iz kluba su me pitali da se vratim za drugu polovicu prvenstva međutim inicijalno sam odbio tu ponudu iz ranije napisanih razloga. Već tada je u kombinaciji za dolazak u klub bio Herceg i ja sam apsolutno bio za tu opciju jer se radi o odličnom golmanu i pravom karakteru za naš klub ali sam istovremeno na nagovor ljudi iz kluba obećao da ako Herceg ne dođe da ću se vratiti za zadnja tri mjeseca sezone.

To se na kraju i dogodilo – znao sam da je to izuzetno riskantan potez i za klub i za mene kao pojedinca, juriš na sve ili ništa, ali sam osjećao da moram pomoći ekipi i da ne mogu stajati sa strane prekriženih ruku. Nisam se zapustio i fizički sam bio u vrlo dobrom stanju a psihički sam se pripremio da ću ta 2-3 mjeseca dati sve od sebe i bio sam siguran da u tih 30-40 dana do početka samog doigravanja mogu ući u pravu formu i da ću biti najbolji kada bude najpotrebnije.

Na početku je dobro krenulo, dizao sam se u formi i nije to loše izgledalo ali iscrpljujuća serija protiv Uspinjače Gimke je mene potpuno fizički i psihički ispraznila i svježinu koju sam do tada imao je posve nestala. Tada je do izražaja došla i ta pauza od 6 mjeseci gdje nisam trenirao s ekipom i jednostavno se nisam uspio vratiti na pravi put i u pravu formu, protiv Makarske u polufinalnoj seriji sam odigrao vjerojatno dvije najlošije utakmice u životu i zbog toga se ispričavam svim navijačima i prijateljima kluba, bio sam ispod svake razine i glavni sam krivac za poraz. Izgorio sam totalno u toj seriji, imao sam ogromnu želju i motivaciju ali sam si očito na leđa natovario preveliki teret u tim trenucima – iako se sada sve to čini kao jako loša ideja da nisam prihvatio taj izazov i probao pomoći ekipi u toj situaciji vjerojatno si nikada s ljudskog aspekta ne bih mogao oprostiti.”

Nameće se pitanje što navijači mogu očekivati od ove sezone?

“Iskreno nisam znao što mogu očekivati od projekta ali sama najava i plan su obećavali puno. Od početka sam osjećao veliku čast i odgovornost što sam dio ovog projekta i mislim da je možda čak u prvoj sezoni kada smo krenuli od 2. lige bio najveći pritisak jer smo morali zbog cijelog projekta i samih navijača odmah ući u 1.ligu, konkurencija je te godine bila dosta jaka a naša ekipa skupljena sa svih strana. U playoffu za 1. ligu u izrazito jakoj konkurenciji bivšeg prvaka Potpićana, glavnog favorita u tom trenutku Crnice i Aurelije odigrali smo fantastično i sa svih 6 pobjeda smo se plasirali u 1. ligu što je bio veliki uspjeh ali i veliko olakšanje za sve nas u klubu. U prve dvije prvoligaške sezone nismo bili u prvom redu favorita za naslov ali smo igrali jako dobro te smo dva puta ispadali u polufinalu doigravanja od Splita.

Tu bih posebno izdvojio poraz u polufinalu doigravanja u prvoj prvoligaškoj sezoni od u tom trenutku neusporedivo jačeg i bogatijeg Splita koji nas je izbacio nakon što su nas u Splitu pobijedili tek u produžecima, dok smo u uzvratu u Zagrebu u praznoj Martinovci brutalno pokradeni od strane suca koji je godinu dana kasnije proglašen najboljim sucem na svijetu, to mi je jedan od najtežih poraza u životu i definitivno najveća krađa koju sam doživio u svojoj sportskoj karijeri. Po meni smo podbacili samo u trećoj prvoligaškoj sezoni gdje nas je Makarska izbacila u majstorici u Zagrebu; nakon što smo u Makarskoj u 12. mjesecu sjajnom pobjedom osvojili naslov jesenskog prvaka, dva tjedna kasnije većina ekipe je osvojila Kutiju Šibica te smo očekivali da ćemo otići do kraja i postati prvaci Hrvatske – imali smo sjajnu atmosferu, dobro smo trenirali i svi smo bili u jako dobroj formi te smo bili puni samopouzdanja pred završetak sezone.

U toj polufinalnoj seriji smo, nakon što smo iščupali pobjedu u prvoj utakmici i izgubili bez ispaljenog metka u Makarskoj, najbolju utakmicu odigrali upravo u majstorici gdje smo bili puno bolji takmac ali jednostavno nije bilo dovoljno sreće i mirnoće da utakmicu privedemo kraju u našu korist. Tu smo utakmicu jednostavno morali pobijediti i iako smo izgubili od kasnijeg prvaka Hrvatske te smo godine morali igrati barem u finalu doigravanja i to je po meni najveći kiks do sada u sportskom djelovanju kluba. I dan danas razmišljam o toj utakmici i nije mi jasno kako nismo pobijedili tu utakmicu ali to je sport i život i sigurno će nam se to negdje vratiti.”

Ovo ne znači da ga i dalje nećemo viđati..

“Kao i u prvoj polovici prošle sezone dolazit ću na sve tekme Futsal Dinama a ostajat ću naravno i na druženju nakon tekmi da se podružim s dečkima i osjetim malo atmosferu koja će mi najviše nedostajati. Obećavam da već sljedeći tjedan idem kupiti godišnju kartu za ovu sezonu i vidimo se na prvoj domaćoj utakmici sezone protiv Squarea.”

Gogo sada ima navijačke želje.

“Želja je naslov prvaka i ja se tome kao sportaš i sada navijač uvijek nadam, a ekipa vjerujem da može puno jer su to sve karakterni dečki i kvalitetni igrači i vjerujem da će uz dobar rad na treninzima i kvalitetnu atmosferu koju imaju u klubu to kanalizirati u kvalitetne nastupe na terenu i stvarno mislim da mogu puno napraviti ove sezone. Liga je izjednačenija nego ikada, ima 10 kvalitetnih ekipa i jako je teško prognozirati tko će otići do kraja, ima puno kandidata za vrh ove sezone. Uz već dokazane starosjedioce puno očekujem od novopridošlih pojačanja jer se radi o vrlo kvalitetnim igračima (i golmanu naravno) ali isto tako se nadam da će neka mlada nada eksplodirati ove sezone i da ćemo dobiti novog Čekija koji je unatoč mladosti svojim pristupom, karakterom, borbenošću i kvalitetom postao nositelj ove ekipe.”

Navijači će zauvijek zauzimati posebno mjesto u njegovom srcu.

“Hvala navijačima na ovih lijepih 5 godina, ovo je iskustvo koje će zauvijek ostati lijepi dio moga života. Cijelo sam vrijeme osjećao punu potporu i respekt od strane navijača i na terenu se nikada nisam štedio i uvijek sam davao sve od sebe. Želim im još jednom zahvaliti na lijepom ispraćaju na Šalati i to će ostati jedan od vrhunaca moje karijere i života, ali isto tako moram reći da se osjećam dužnim što nismo otišli do kraja i osvojili naslov koji oni kao 6. igrač apsolutno zaslužuju. Nadam se da me neće pamtiti samo po ove zadnje dvije utakmice za Futsal Dinamo te da će ostati i dalje uz klub i ekipu jer dečkima to treba i puno znači, navijači su prava snaga ovog kluba.”

Konačno, jedna za kraj. Od našeg Goge, jednog i jedinog.

“Na kraju bih zahvalio svima koji su me trpjeli dok sam igrao 1. ligu – od uže i šire obitelji, preko prijatelja od kojih neke nisam vidio godinama do šefova na poslu Ines i Danijele koje su uvijek imale razumijevanja za moje sportske ambicije te kolega koje su me po potrebi pokrivali, svi su se na neki način odricali i dali mali dio sebe u ovaj moj sportski put i hvala im na tome. Najveću potporu sam imao od svojih cura Slađane, Matee i Lane koje su mi bile velika podrška, utjeha i motivacija da ostvarim sve svoje sportske ambicije i iako sam imao tu sreću da sam osvojio i prvenstvo Hrvatske i Kutiju Šibica uvijek će mi faliti taj naslov s Dinamom ali vjerujem da će dečki uspjeti to ostvariti vrlo brzo. Hvala svima!”

Dinamo – to si ti!