Ovoga tjedna predstavit ćemo vam jednog od najpoznatijih igrača Futsal Dinama – Tomu Šokotu. Igrač koji se proslavio na nogometnim terenima igrajući za Benficu, Porto, belgijski Lokeren, ljubljansku Olimpiju, te u svom matičnom klubu Dinamu. U svojoj bogatoj karijeri osam je puta nastupao za Hrvatsku reprezentaciju, pritom postigavši dva pogotka (Turska, Danska). Mnogi će kao njegovu najbolju utakmicu za reprezentaciju istaknuti utakmicu Slovenija – Hrvatska odigranu 19.11.2003. u Ljubljani, kada je zahvaljujući njegovoj sjajnoj igri i asistenciji Dadi Prši Hrvatska osigurala odlazak na Europsko prvenstvo u Portugal. Danas igrač Futsal Dinama proživljava svoju novu mladost i uživa nastupajući za svoj najdraži klub.

-Kao rođenom Zagrepčaninu logično je bilo da moja karijera započne u Dinamu. U mojim prvim nogometnim koracima veliku ulogu imali su treneri u Dinamu koji su obilježili moje vrijeme provedeno u mlađim kategorijama. Tu bih najviše istaknuo gospodina Kobešćaka, zatim Dautbegovića koji je prvi od svih uočio moj talent i usmjerio me ka nogometu, pa naposljetku i gospodina Roru. Nakon što sam prošao sve omladinske kategorije, otišao sam na posudbu u klubove koji su se nalazili u nižem rangu natjecanja kako bih stekao prijeko potrebno iskustvo. Prvo sam proveo godinu dana u Zagorcu iz Krapine, a iduću sam sezonu iskustvo stjecao igrajući za Samobor. 1997. vratio sam se u Dinamo, gdje sam počeo dobivati sve više prilika, a posebno u vrijeme dok je trener bio Zlatko Cico Kranjčar. Iz toga vremena posebno pamtim svoj debi za voljeni klub, i to protiv najvećeg rivala – Hajduka. Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam u svojoj prvoj službenoj utakmici uspio postići pogodak i time na najbolji mogući način započeti svoju karijeru u Dinamu.

S Dinamom ste imali priliku nastupati i u Ligi prvaka, kakve dojmove nosite iz tih vremena?

– To vrijeme zauvijek će mi ostati u najljepšem sjećanju. Prekrasne slike punih tribina, i momčad koja se ravnopravno mogla nositi s većinom europskih protivnika. Bili smo momčad koja je svaku utakmicu davala svoj maksimum, borili smo se do zadnjeg atoma snage, a to se vidjelo i po rezultatima koje smo te sezone ostvarili. Uspio sam postići tri pogotka u toj sezoni Lige prvaka, što je bio šlag na tortu jednog od najdražih perioda moje karijere.

Nakon četiri godine provedene u Dinamo, i nakon što je dvije godine zaredom osvojio titulu najboljeg strijelca Prve hrvatske nogometne lige, 2001. godine odlazi u portugalsku Benficu.

– U Benfici sam proveo prekrasne četiri godine gdje sam napredovao kao igrač i gdje sam imao priliku igrati s vrhunskim igračima. Iz toga vremena posebno pamtim Simãa Sabrosu kao fantastičnog igrača čije su me nogometne kvalitete zaista impresionirale, i koji je svoju kvalitetu dokazao prezentacijama u najvećim svjetskim klubovima za koje je igrao. Također sam imao privilegiju raditi s jednim velikim trenerom kao što je José Antonio Camaco, koji mi je otvorio neke nove poglede na moju igru i na nogomet općenito. 2004. godine Šokota prelazi u redove Porta, gdje se zbog problema s ozljedama nije uspio nametnuti treneru i izboriti mjesto u prvom sastavu, te se 2007. vraća u Dinamo.

– Raskinuo sam ugovor s Portom i odlučio sam se vratiti u Dinamo kako bih pomogao svom najdražem klubu. Međutim kada sam se vratio uočio sam kako stvari nisu onakve kakvim sam ih zamišljao. U Portugalu sam imao priliku vidjeti kako funkcioniraju veliki europski klubovi, Porto i Benfica, ali u Dinamu to nije bilo ni na približnoj razini. Prije svega tu mislim na odnos s bivšim igračima, legendama kluba. Gotovo svi igrači koji su se vratili u Dinamo na kraju su bili otjerani, uključujući i mene. Ladić, Cvitanović, Prosinečki, Bišćan, popis je poduži. To su sve bili igrači koji su puno dali Dinamu i na neki ga način zadužili svojim igrama, zalaganjem i ponašanjem za vrijeme dok su nosili dres Dinama. Povratkom u Dinamo uvidio sam kako u klubu postoji jednoumlje, i kako se ne tolerira drugačije mišljenje. Počelo je sve glasnije izražavanje nezadovoljstva od strane navijača, i to više nije bio klub koji sam ostavio iza sebe kada sam se otisnuo u Portugal.

Nakon završetka igračke karijere sa svojim suigračima Igorom Bišćanom, Dariom Šimićem i Silviom Marićem predvodnik je inicijative Za naš Dinamo. Inicijativa je prikupila gotovo 50 000 potpisa kojima se traže promjene u načinu upravljanja Dinamom.

– Mi smo tom inicijativom u potpunosti ispunili svoj cilj, a to je da pokažemo kako ljudi i dalje vole Dinamo, i kako im je stalo do tog kluba. Gotovo dva mjeseca svakodnevno smo skupljali potpise na raznim lokacijama širom Zagreba, i veliko je zadovoljstvo znati da je inicijativa u potpunosti uspjela ispuniti svoju svrhu. Naš cilj nije upravljati klubom, kako su predsjednik HNS-a Davor Šuker i neki vodeći ljudi Dinama najavljivali, već je isključivi cilj bio pokazati kako za promjene u Dinamu nije, kako oni tvrde, dvjestotinjak huligana, već velika masa „običnih“ navijača, što broj skupljenih potpisa i potvrđuje. Podršku su nam dali i mnogi bivši igrači Dinama, te mnogi poznati sportaši diljem Hrvatske i cijele Europe. Trenutno stanje u klubu ne koristi nikome, postoje nepravilnosti u radu kluba na koje smo mi puno puta upućivali, ali politika i odgovorne institucije za sada ne žele reagirati, pa dok je tako vjerujem da do promjena neće ni doći. Uz trenutno klupsko vodstvo očekujem da će se situacija i dalje pogoršavati, jer iz tjedna u tjedan svjedočimo sve mizernijem broju gledatelja na Maksimiru, ruše se negativni rekordi gledanosti i interes za Dinamove utakmice na najnižim je granama u povijesti kluba.

Nekoliko ste godina bili igrač Benfice koja je ustrojena po članskom načelu i iz prve ste ruke bili u prilici vidjeti kako funkcionira taj sustav. Što bi članski model donio Dinamu?

– U prvom redu donio bi transparentnost u radu kluba, gdje bi svaki član mogao dobiti uvid u financijsko stanje kluba, u stavke na koje je utrošen određen iznos sredstava. Također donio bi identitet klubu što danas nije slučaj kada iz kolo u kolo gledamo sve manje gledatelja na tribinama. Navijači bi se počeli poistovjećivati s klubom, što je svugdje u svijetu prihvatljivo i jedino ispravno, članovi bi osjećali da su dio nečega i da mogu sudjelovati u stvaranju nečega, za što je Futsal Dinamo živi primjer. Simbioza navijača i kluba mora postojati, a članski model je najbolji oblik te simbioze, jer članovi imaju pravo odlučivati o ključnim pitanjima vezanim za njihov klub.  

Kako komentirate izjavu čelnika Hrvatskog nogometnog saveza Davora Šukera koji je ustvrdio kako navijačima nije mjesto u upravljačkim tijelima klubova?

– Njegova izjava govori kako je možda zalutao u tu priču, jer je prije nekoliko godina kada još nije bio na poziciji predsjednika HNS-a izjavio kako je članski model po kojemu je ustrojen njegov bivši klub Real Madrid idealan, i kako bi svi klubovi trebali funkcionirati na taj način, pa tako i Dinamo. Očito nije najbolje upućen u tematiku, ali nadam se kako će promijeniti svoje sadašnje mišljenje i kako će povući određene poteze jer je evidentno kako je hrvatski nogomet u ovom trenutku dotaknuo samo dno.

Kako je došlo do suradnje između Vas i Futsal Dinama?

– Sve je započelo na predstavljanju Futsal Dinama na Šalati kada sam se našao u momčadi koja se suprotstavila Dinamu. Nakon utakmice pozvali su me da pomognem klubu, što sam ja prihvatio istog trena jer sam uvidio da je to jedan pozitivan projekt koji će vratiti navijače na utakmice Dinama. Uživam u svakom treningu, svakoj utakmici, svakom druženju, i bez obzira na godine i dalje sam motiviran. Veliki motiv je borba da dokažemo da ljudi i dalje vole Dinamo i da nisu zaboravili navijati za taj klub, pa iako se svako jutro sve teže dižem iz kreveta od silnih bolova, cijela mi ta situacija daje veliki impuls da se i dalje borim i da ne odustajem. Futsal Dinamo je jedan odličan nastavak naše inicijative i nastavak svega onoga za što se borimo, i to ne samo nas četvorica bivših igrača, već svi navijači koji žele bolji Dinamo. 

Jesenski dio sezone je završen, kakvi su tvoji dojmovi u premijernoj sezoni?

– Momčad je jako dobro izbalansirana, međusobno se nadopunjujemo i rezultati su to pokazali. S polusezonom sam prezadovoljan, ostvarili smo sve ciljeve koje smo pred sebe postavili. Odigrali smo neke dojmljive utakmice u kojima smo pokazali da smo ozbiljni kandidati za prvu ligu. Svakom utakmicom navijača je sve više, članova također, i mi ćemo se potruditi našim pristupom da se taj trend i nastavi. Pozitivna energija koju osjećamo na svakoj utakmici najveća mi je satisfakcija, i ostvarenje svega što u dosadašnjoj karijeri nisam uspio ostvariti.

Čime se Tomo bavi u slobodno vrijeme kada ne igra nogomet?

– Veliku većinu svog slobodnog vremena posvećujem fakultetu. Nakon završetka nogometne karijere odlučio sam upisati Sportski menadžment, plan mi je u veljači iduće godine završiti preddiplomski studij, te nastaviti na diplomskom studiju. Pošto za vrijeme profesionalne karijere nisam mogao upisati fakultet, odlučio sam to učiniti nakon svoje profesionalne karijere. Preporuka svim sportašima je da upišu i završe fakultete, jer nakon karijere vam se ne nudi toliko mogućnosti ako niste dovoljno obrazovani bez obzira na vašu sportsku karijeru.

29. prosinca u Ciboni nas očekuje veliki humanitarni spektakl kojim će Futsal Dinamo zatvoriti ovu vrlo uspješnu 2014. godinu.

– Očekujem spektakl koji će razveseliti i navijače, a i nas u ovo blagdansko vrijeme. Također očekujem i pobjedu bez obzira na revijalni karakter utakmice, jer u svakoj utakmici želim pobjedu bez obzira na protivnika i važnost utakmice. 

Poruka navijačima!

– Zahvaljujem se svim našim navijačima i ljudima u klubu koji su organizirali cijelu priču oko Dinama. Kroz ove utakmice proživljavam svoju drugu mladost, napokon sam doživio ono što sam oduvijek želio, a to je da nastupam za Dinamo u kojem napokon sve „štima“. U vrijeme dok sam igrao za Dinamo uvijek je postojao neki problem, jedno vrijeme to je bila Croatia, pa Canjuga i na kraju Mamić. Napokon svi pušemo u ista jedra i užitak je igrati u takvoj atmosferi.

T. BAKOVIĆ