Nastavljamo naše predstavljanje s jednim od najugodnijih iznenađenja momčadi Futsal Dinama. Andrija Stipić počeo je sezonu kao potpuni anonimac u očima većeg djela futsal javnosti, da bi se svojim sjajnim predstavama, trudom i zalaganjem izborio za mjesto u prvom sastavu svoje momčadi. 20-godišnji student Građevinskog fakulteta u Zagrebu s nama je podijelio dojmove s početka karijere, završene polusezone u Dinamu kao i nadanja za budućnost.
– Svoju sportsku karijeru započeo sam trenirajući nogomet na terenima NK Kustošije. Nakon par godina odustao sam od velikog nogometa i jedina poveznica sa sportom ostao je hakl s prijateljima na školskom igralištu. Na poziv prijatelja priključio sam se treninzima Megatona gdje sam imao priliku raditi s Matijom Đulvatom koji je imao izniman utjecaj na moj daljnji sportski razvoj. Već sa 16 godina upisao sam svoje prve seniorske nastupe u 1. HMNL nastupajući za Uspinjaču. Međutim zbog obaveza na fakultetu odlučio sam privremeno zamrznuti svoju futsal karijeru i u potpunosti se posvetiti svojem obrazovanju.
Iako si prekinuo svoju karijeru, poziv Dinama nisi mogao odbiti?
-Početkom 8. mjeseca primio sam poziv Filipa Andabaka koji je vodio futsal selekciju moga fakulteta, a ujedno je bio i pomoćni trener Dinama, koji mi je objasnio kako je u pripremi veliki projekt koji će podići cijeli grad na noge i kako bi mu bilo iznimno drago kada bih se ja tom projektu pridružio. Moram priznati kako sam na početku bio pomalo skeptičan, prihvativši njegov poziv ali uz ogromnu dozu rezerve. Pošto sam u trenutku pozivao uživao na zasluženom odmoru, 9. mjesec činio mi se jako daleko i smatrao sam kako se do tada još puno toga može promijeniti. Nakon desetak dana uslijedio je još jedan Filipov poziv koji je tražio konačnu potvrdu o mom igranju za Dinamo. U tom sam trenutku shvatio da je ta priča poprimila ozbiljne konture i kako se zaista radi o ozbiljnom projektu. Ipak sve do predstavljanja kluba na Šalati nisam shvaćao koliko sve to znači navijačima.
Što te je toliko fasciniralo na Šalati da je taj tvoj skepticizam naglo prešao u optimizam?
-Pošto smo mi na Šalatu došli dok su tribine još bile prazne, nismo imali pojma o tome koliko će nas navijača dočekati sa samom početku utakmice. Kako su se navijači približavali svome odredištu, na Facebook-u i YouTube-u su se počeli pojavljivati video inserti rijeka ljudi koje su se slijevale prema Šalati. U svlačionici je vladalo oduševljenje kada smo vidjeli koliko je ljudi i s kolikim žarom krenulo te večeri pogledati našu utakmicu. Kada sam izašao na teren i ugledao pune tribine, „noge su mi se odsjekle“ po prvi put u životu. Odigrao sam vjerojatno najlošiju utakmicu u svome životu, lopta mi je tri puta prošla kroz noge, dva puta sam pao, ali to je utakmica koju ću pamtiti cijeli život.
Kao jedan od mlađih igrača u momčadi koliko ti je vremena trebalo da se uklopiš?
-Prije nego sam došao u Dinamo jedino sam poznavao Matiju Đulvata, tako da mogu reći kako sam bio stranac u toj momčadi. Ali već nakon par treninga imao sam osjećaj kao da svoje suigrače poznajem godinama, u vrlo kratko vrijeme postali smo i više od suigrača, postali smo prijatelji. Atmosfera u momčadi je fantastična, svaki trening za mene je užitak i veselje, pozitivno raspoloženje osjeća se na svakom koraku i nema razloga da tako i ne ostane. Imamo par iskusnih igrača koji nama mlađima iznimno pomažu i privilegija je raditi s igračima kao što su oni.
Uskoro počinje drugi dio iznimno uspješne sezone za Dinamo. Kakvi su tvoji dojmovi iz prvog djela, što se tiče igara momčadi, a i svojih osobnih predstava?
-Bila je ovo iznimno uspješna polusezona, posebno ako uzmemo u obzir kako smo bili crvena krpa gotovo svim momčadima jer svatko želi uzeti bodove Dinamu i motivacije u tim utakmicama nikada ne manjka. Svoju igru gledam prvenstveno kroz prizmu cijele momčadi, jer sam kao i moji suigrači jedan od kotačića cijelog sustava koji mora raditi zajedno s ostalima kako bi sve funkcioniralo.
Iako si, kako sam kažeš, samo kotačić u cijelom sustavu, postoje li neke pozitivne igračke stvari koje bi kod sebe istaknuo, a i one koje bi možda želio ispraviti?
-Ako bi morao istaknuti neku svoju kvalitetu onda bi to sigurno bila način razmišljanja na terenu. Trudim se što više razmišljati dok sam u igri i predvidjeti neke poteze, kako svojih suigrača tako i protivnika. Igram sa srcem i svaki put kad sam u igri nastojim maksimalno iskoristiti vrijeme koje mi je trener dao, uvijek idem 100% i nikad ne kalkuliram. Od nedostataka bih svakako istaknuo svoju realizaciju koju nastojim popraviti iz treninga u trening jer je to segment moje igre koji bih svakako mogao i trebao popraviti.
Tvoj suigrač Nikola Grgić ponovno je dobio poziv izbornika U-21 Hrvatske futsal reprezentacije za međunarodni malonogometni turnir u Belgiji. Nadaš li se da bi svojim dobrim partijama u proljetnom dijelu sezone i ti mogao „natjerati“ izbornika na poziv?
– Prije svega čestitke mom suigraču Nikoli na ovom priznanju. Svojim je igrama to zasigurno zaslužio, i ja se nadam kako ću mu se uskoro pridružiti u reprezentaciji. Prije tjedan dana organizirana je selekcija U-21 reprezentacije na koju su se odazvali svi mladi igrači iz regija sjever i istok. Iako je bilo mnogo igrača, nadam se da sam zapeo za oko trenerima i kako ću vrlo brzo dočekati poziv za reprezentaciju. Ne opterećujem se s tim, trenutno su mi fakultet i Dinamo na prvom mjestu, a reprezentacija može doći samo kao šlag na tortu. Matija Đulvat spomenuo je kako si svojim zalaganjem i igrama zaslužio poziv u reprezentaciju.
Koliko ti znače njegove riječi i kakav je tvoj odnos s kapetanom Dinama?
– Matija je osoba čija energija i ljubav koju pruža za futsal graniči s ludilom, ali u onom najpozitivnijem smislu. Pohvale od takve osobe jako mi laskaju i nadam se da ću opravdati te njegove riječi u nastavku sezone. O njemu kao kapetanu mogu reći sve najbolje. Puno zahtjeva od nas, kako na treninzima tako i na utakmicama, ali to nisu prazne priče, već nam on sve to pokazuje kroz vlastiti primjer. Nevjerojatno je kako čovjek s toliko godina na leđima, i s toliko uspjeha u futsal karijeri još uvijek ima motiva kao da je tek krenuo u svoju sportsku karijeru.
Student si Građevinskog fakulteta u Zagrebu. Koliko je teško uskladiti obveze koje nosi studiranje s onima koje nosi igranje za Dinamo?
– Sve je stvar dobre organizacije i prioriteta koje si u životu postavite. Trenutno mi osim te dvije obaveze i ne ostaje puno slobodnog vremena, ali to je moj izbor i ne kajem se zbog toga. Što više budem učio, više će mi vremena ostati za bavljenje futsalom. Svjestan sam kako futsalom ne mogu osigurati svoju egzistenciju i zato želim ulagati u svoje obrazovanje, a futsal je nešto što koristim kao regeneraciju od svakodnevnih obaveza.
U nastavku prvenstva očekuje nas veliki sraz s Nacionalom u Kupu Hrvatske.
– Uzbuđenje u momčadi zbog te utakmice raste iz dana u dan. Iako su na papiru veliki favoriti, mi nikome ne priznajemo da je bolji dok to ne dokaže na terenu. Mogu obećati kako ćemo pomrsiti planove Nacionalu, a hoće li to biti dovoljno za prolazak u daljnju fazu natjecanja ostaje da vidimo. U Ciboni, pred 5000 naših navijača nitko ne može reći da je favorit, pa tako niti Nacional. Utakmica će biti veliki izazov za sve nas, a uz pomoć naših navijača nadam se da možemo napraviti još jedno čudo.
Prije susreta s Nacionalom izbacili ste iz natjecanja aktualnog prvaka Hrvatske, Alumnus. Kakva su sjećanja na tu utakmicu u kojoj si postigao pogodak za izjednačenje u onoj ludoj završnici?
-U trenutku kada smo gubili 3:1 znao sam da neće ostati na tome, jednostavno sam osjećao kako će se nešto dogoditi. Nisam znao što, nisam znao kako, ali sam jednostavno znao da naša priča tu ne smije i neće završiti. Kada je Purgar izveo onaj slobodan udarac i kada sam zabio pogodak za izjednačenje nisam znao za sebe, emocije su me preplavile. Srce mi je tuklo sto na sat, a tek što su igrači Alumnusa krenuli s centra, Franja je „mangupski“ uzeo loptu što je za mene bio jedan od najlukavijih poteza u povijesti futsala. I onda Purgarov udarac za povijest. Da smo igrali još dva sata ne bi nam uspjeli zabiti pogodak. Bio sam spreman izgubiti obje noge prije nego dopustiti Alumnusu da zabije.
Prije tog odlučujućeg udarca trajao je prilično dugi razgovor između tebe, Đulvata i Purgara. Je li u obzir dolazila bilo kakva kombinacija osim Purgarovog udarca?
-Iako me Matija uvjeravao kako ćemo odigrati kombinaciju u kojoj ću ja završiti akciju kao i kod trećeg gola, znao sam da Purgar neće propustiti priliku okušati svoj ubojiti udarac. Na kraju je tako i bolje ispalo jer tko zna što bi se dogodilo da je lopta došla do mene.
Kakav je osjećaj za tebe bio igrati u Ciboni, pred više od 5000 navijača?
– Kada sam istrčao na zagrijavanje iznenadio sam se koliko je dvorana u stvari mala, navijači su ti praktički u krilu. Za mene je igranje u Draženovoj dvorani iznimna čast i ispunjenje svih mojih snova. Od malih nogu Dražen je za mene bio idol i uzor kojem sam stremio od početka svoje karijere pa sve do danas. Nastupati u istoj dvorani u kojoj je on uveseljavao tisuće navijača za mene i danas zvuči nestvarno. Jednom riječju bilo je to savršenstvo.
Koliko ti je u tim utakmicama u Ciboni, a i u ostalim pomogla atmosfera koju su stvarali navijači gromoglasnim bodrenjem. Je li za tebe to bio pritisak ili olakotna okolnost?
– Za mene to nije bio pritisak, iako se teško oteti dojmu da je 5000 ljudi platilo kartu da bi te vidjeli kako igraš. U početku mi je cijela ta atmosfera bila dosta neobična, ali s vremenom sam se privikao i sada mi je ona ogroman vjetar u leđa na svakoj utakmici. Iako sam svjestan koliko ovaj klub znači navijačima, tek nakon utakmice polufinala Kupa protiv Rugvice shvatio sam kako ta ljubav stvarno ne poznaje granice. Po završetku utakmice navijači su utrčali na teren, nisam se mogao ni snaći od toliko zagrljaja, čestitki i pozitivnih komentara. U tom sam trenutku shvatio da je Dinamo više od kluba i da je naša obveza u svakoj utakmici braniti čast ovoga kluba. Hvala im još jednom na svemu što su nam do sad priuštili, a mi im obećavamo kako ih niti u nastavku sezone nećemo razočarati.
T. BAKOVIĆ