Uoči velikog Dinamovog vikenda i spektakla povodom 20. obljetnice povratka imena, potražili smo svjedoke iz vremena kad su se vodile bitke za jedino i najsvetije ime. A tko bolji za to nego popularni Škec, dobro poznato lice s tribine i jedan od trenera u Dinamovoj Školi futsala.

Najprije nam je opisao dogodovštinu koja mu je najviše ostala u sjećanju.

“Sjećam se svake minute tog dana, a osim trenutaka pod zapadnom tribinom posebno pamtim rane jutarnje sate kada sam najboljeg frenda ispratio s Borongaja u vojsku. Zajedno smo išli na tekme, prva gostovanja, tisuće sati kroz 90-e proveli u razgovorima o povratku imena i kad je svanuo taj dan on je baš to jutro morao u Požegu. E to se zove peh, a nama iz kvartovske ekipe je preostalo samo zamišljati kaj bi on napravil od sebe tu noć, hahaha!”

Kako je izgledalo legendarno okupljanje pod Zapadom?

“Pod Zapad smo došli još po danu, a skupština je bila najavljena mislim za 18 sati. Broj Boysa i ostalih Dinamovaca rastao je jako brzo, alkohol je tekao u potocima i u jednom trenutku ekipa se masovno počela penjat prek’ ograde i tada je izbila ona frka s murijom. Kad se smirilo krenulo je navijanje i … beskonačno iščekivanje. Do trenutka kad je odjeknula vijest da smo ponovno Dinamo ja sam imao osjećaj k’o da smo 6 sati tamo.

Onda je krenulo totalno ludilo s obje strane ograde, bakljada, totalni kaos od navijanja, 5 pjesama se urlalo istovremeno, grlili su se znani i neznani al’ onak’ iskreno, a ne k’o za Novu godinu kad moraš, a najradije ne bi, hahaha!
Zapravo najbolji opis tog osjećaja bio je – olakšanje. Ono – ajde, napokon je i to gotovo! Puno je to bilo godina uz taj nerješivi problem, stotine tekmi pa i onih najlegendarnijih, a s golemom knedlom u grlu.”

Zanimalo nas je i jesu li se navijači u nekom trenutku uplašili da do toliko željene promjene neće doći…

“Ne, nije bilo nikakve dvojbe. Znalo se da je skupština samo formalnost, uostalom sjećate se kak’ je izgledala naslovnica Sportskih! Bio je to za mog frenda jedini doticaj s povratkom imena tog dana hahaha!”

A kako je taj dan bilo u centru grada?

“Nisam bio u centru al’ sjećam se dolaska kod Pimpeka. Tam je baš bilo onak’, u najmanju ruku – veselo! Ekipa se valjala po onoj poznatoj velikoj zastavi s Dinamovim grbom koja je od prve tekme sa Zagrebom bila uvijek na sredini Sjevera.”

Povratak imena Dinamo nije bio samo najbitniji sportski događaj u to vrijeme, nego čak i politički?

“A čuj, kroz devedesete sam prolazio kao osnovno i srednjoškolac al relativno dobro pamtim kak’ se to tada pratilo kroz medije koji naravno nisu bili na razini današnjih. Nek me isprave stariji dečki al moj dojam je da se do Oluje i pobjede u ratu cijeli taj problem imena kluba svodio na revolt i pobunu Bad Blue Boysa. Nakon Oluje su bili prijevremeni izbori za Sabor i sjećam se da su tek tada u kampanji neke oporbene stranke počele koristiti “slučaj Dinamo” za svoje interese, a i onaj poznati Tuđmanov bjesomučni govor na Trgu je bio baš iz te kampanje. Jedna stranka je čak dofurala Pipse na Trg da pjevaju našu himnu. Po meni od tada je taj problem s imenom dobio širi društveni i politički kontekst.”

Kako je ta borba izgledala na samim utakmicama?

“Slično, čak gotovo isto kao i u ovoj, još uvijek aktualnoj borbi. Red navijanja, red bunta, podosta “teških” glagola ali tada je to sve bilo puno spontanije, onak’ baš dosta divlje jer je takvo bilo i vrijeme pa i energija u ljudima.”

Neki kažu da nisi smio ni nositi Dinamova obilježja, drugi tvrde drugačije…

“Do 1996. i dolaska Canjuge, naravno Tuđmanovim dekretom, sve je bilo još koliko-toliko normalno. I šalovi i zastave i transparenti s grbom i imenom Dinama mogli su se furati na stadion. Zapravo, prvi incident sa šalovima pamtim još prije Canjuge, to je bilo u proljeće ’96., tekma Dinamo – Osijek 2:1 kad nismo smjeli s obilježjima Dinama ući na istok stajanje nego su nas poslali na jug. Valjda zato da Tuđman iz lože na zapadu ne bi gledao grbove i natpise Dinamo.

Baš prvi slučaj represije bilo je otimanje šalova prije tekme s Varteksom u ljeto ’96, a najpoznatiji ujedno i najužasniji bio je pokušaj otimanja transparenta Dinamo Svetinja na istoku za vrijeme finala kupa 1997. Dinamo – Zagreb. Kažem pokušaj jer smo mi klinci s juga dobro vidjeli kak’ lete zelene kacige s istoka na tartan. Dečki su obranili Svetinju koja je trebala biti oduzeta po izravnoj zapovjedi iz lože.

Pamtim i osobni primjer baš iz ’97. kad smo ja i moj spomenuti frend dan prije Newcastlea dofurali transparent Bad Blue Boys Maksimir na postavljanje ograde. Zaustavio nas je “Sokol” na rampi i kad je vidio da krpa ima dva Dinamova grba rekao je: Dečki, žao mi je ne može! Ja sam Dinamovac, na vašoj sam strani al takva je zapovijed ovih iz kluba.”

Konačno, što mlađe generacije dinamovaca mogu naučiti iz borbe koju su vodili njihovi prethodnici na tribinama?

“Mlađe generacije također su (nažalost) prolazile i još uvijek žive borbu za Dinamo, ovaj put ne za njegovo ime nego za njegov identitet i čistoću.
Sve su to mladi buldozi koji kad zagrizu ne popuštaju i bore se sve do ostvarenja cilja. A cilj je blizu i uskoro bumo imali, možda ne Valentinovo ali u svakom slučaju pravo i konačno – Dinamovo! I sigurno da će ovo biti završna borba i konačna pobjeda!”

Hvala i vidimo se u petak u Dvojci. 

Dinamo to si ti!