Dinamo, to je više od ljubavi, tu se radi o vjeri!

Pogled u prazno, brojanje kilometara i u jednom trenutku potpuna tišina. Dok se mijenjaju ploče pored nas na A1, razmišljaš čemu sve ovo, kuneš se da ne ideš više nikad i da kaj to tebi treba u životu, tko to cijeni i za kog ti gubiš vikende, noći, dane i godine. Je, zasrali smo neki dan. Imali smo nakon 20 minuta sve na tacni, na Gripama muk i nekakav osjećaj sigurnosti da je stvarno to sad to, da imamo već kaparen jedini domaći trofej koji nam fali. Međutim, zasrali smo. I nije bilo ni prvi put.

No kao i svaki put do sad, ne bumo okrenuli glavu i sakrili se. Nego ćemo izaći i djelima pokazati da smo drugačiji. Da smo jedinstveni, da smo ideja. Ovaj klub ne traži alibije, ni kad nokautiramo protivničkog golmana, ni kad nas već godinama broj 2 i 18 gledaju s nebesa, niti kad smo kao Ripper na putu prema dole i držimo fenjer na polusezoni, niti kad parsto ljudi ostane ispred dvorane na majstorici prvenstva. Radimo, griješimo, nosimo se s tim greškama, iz njih učimo i prije svega vjerujemo.

Koliko se god često, prečesto moram u klubu baviti suhoparnim brojevima, planirati, računati, kalkulirati, zbrajati i oduzimati, trenuci poput ovih na rođendanskom videu pokažu i meni da je ovaj klub prije svega emocija. Kad tri generacije, prošlost, sadašnjost i budućnost na jednom mjestu istinski vjeruju u istu ideju, nemoguće ju je uništiti. Upravo ta vjera, iracionalna, nelogična, nevjerojatna i beskrajna je ona koja nas je vodila kroz sve ove godine. Preokret kojeg sanjamo u ponedjeljak u nekim će budućim tekstovima biti tek djelić, tek trenutak iz bogate povijesti, uspomena na još jedan datum od mnogih.

Međutim, uspomene i vjera su ti koji čine ovaj klub posebnim. Vjera u bolje sutra, u drugačiji i stvarno naš Dinamo je ta koja nas je održala živima tog sad već davnog ljeta 2014. Tražili smo i našli mjesto na kojem se svi možemo osjećati dobrodošlim, prolaziti kroz čiste i iskrene emocije dijeleći to s ljudima koji vole to isto malo, a toliko veliko d na prsima. I baš ti nevjerojatni preokreti i infarktne završnice su obilježile klub od samih početaka. Iz generacije u generaciju, svaka klupica ili šank linija priča svoju verziju “onog Alumnusa 2014.”, “onog voleja iz 2019.”, “onog Olmissuma”, ili “one Makarske”, kao i “onih penala”. Da, svaka ekipa mora trznuti po pelin kad se sjeti bome i “one Capijeve tekme”, ali i rečenice: “ide Novak, ide kontra za 8….” I onda se ta vjera u baš gore navedenim situacijama manifestira u neočekivanim, ali nimalo slučajnim junacima. Čovjek iz penzije zabija Alumnusu, Mali Princ gromovito pogađa za eksploziju u Dvojci, a kaj tek reći za predvodnika preokreta protiv Makarana koji ni danas ne zna kako ga je ugurao van ravnoteže slabijom nogom za 1:2, zapalio iskru i onda pokrenuo nezaustavljivu lavinu.

Da, pisao sam već kako klub čine uspomene. I lijepe i ružne. Međutim, ovaj klub je poseban zato što je sazdan na vjeri. Onoj koja je sažeta u 72 sata od 0:6 do svetog Ante i njegovih obrana penala na omiškom Ribnjaku. Ta nesalomljiva vjera svijetlila je u najmračnijim vremenima. Iz kluba pokreta postali smo nešto više, nešto puno više. Ništa od toga ne bi bilo moguće bez vjere u Dinamo. Ponedjeljak je novi test vjere, ali za sve nas kojima je vjera čvrsta je veseo kako god završilo. Jer mi smo svoje mjesto pronašli, znamo gdje pripadamo i za što se borimo. Dok god vjerujemo i borimo se, pred nama će se pojavljivati novi ponedjeljci, nova finala i nove uspomene. Energija, fanatizam i vjera su materijal od kojeg smo napravili čitav klub. 2014. je na ogradi pisalo: izađi na teren, kao lav se bori i pobijedi! Takva poruka ušla je u genetiku kluba, ali smo ju morali zaslužiti i krvariti, penjati se, posrtati, ponovno se dizati i na kraju se zajedno veseliti. Svi mi koji vjerujemo u našu ideju, naš Dinamo koji živi dok god ima ljudi koji u njega vjeruju.

Iako na papiru slavi trinaesti rođendan i tek ulazi u pubertet, naš je klub kroz gore navedene retke i uspomene imao itekako brzo sazrijevanje. Nije imao izbora, morao je biti svjetionik vjere za sve nas koji volimo Dinamo. Zajedno smo tugovali, ali i veselili se i što je najvažnije, nikad nećemo odustati. Hvala ti na svemu do sad, rasti još više i budi uvijek poseban i beskompromisan! A mi ćemo vjerovati.

Sretan ti rođendan, naš Dinamo!