Danas u 19 sati igra Dinamo. Plavi dočekuju aktualnog prvaka, omiški Olmissum, netom ovjenčanog neslužbenom titulom jedne od 16 najboljih europskih momčadi Europe. Gusari dugo, predugo nisu pali, a nikad nije bilo bolje vrijeme nego danas. Vrijeme je za luđake.
Ovo je sezona u kojoj se ruše tradicije. Već u prvom kolu izgubili smo od Universitasa prvi put u povijesti da bi već dva kola nakon toga pobijedili Novo vrijeme prvi put nakon tri i pol godine čekanja. Nakon dugo vremena smo izgubili u Dubrovniku, ali smo u subotu protiv Crnice gotovo oborili svoj golgeterski rekord na jednoj prvoligaškoj utakmici. Takva je sezona došla, takvo je vrijeme stiglo. Vrijeme za luđake.
Teško je. Iz dana u dan, iz sata u sat. Mijenjaju se propisi, mjere, pravila, uvjeti i zakoni. Stvari koje smo do jučer uzimali zdravo za gotovo otrgnute su nam iz svakodnevice bez da nas je itko išta o tome pitao. Srećom, ne postoji ništa što može oduzeti i sakriti onih 40 minuta istine na parketu Dvojke, gdje lopta odskače na poseban način, a zvuk paranja mreže je drugačiji nego u ijednoj drugoj dvorani na svijetu.
Sve ovo vrijeme u nama čuči nada, vatra kojoj tako malo treba da se rasplamsa. Jedan gol, jedna obrana, jedan dribling. Jedna velika pobjeda. Ona koja nam se nudi baš danas. Tu, kod nas doma. Futsal u Dvojci nije igra koju igra samo deset igrača na terenu, nego i svaka luda duša na njenim tribinama. Dinamo tu stalno ima igrača više, a suparnik je stalno na zadnjoj nozi.
Ovo nije tekma za normalne
Nekad je, kao četvorka s kapetanskom vrpcom jurišao na suparnike baš onako buldoški, kao pes koji krasi transparente onih koji su odavno sav razum ostavili iza sebe. Danas Matija ima dobitnu formulu. Za prvaka, za jednu od najboljih momčadi Europe. “Imam luđake na tribini, takve trebam i na terenu”, kaže.
Kaj veliš, maznut ćemo Omiš? Pa ti stvarno nisi normalan.
Tko je normalan, nek danas ostane doma. Vrijeme je za luđake.
