Futsal Dinamo u siječnju je pokrenuo projekt „Zajedno u igru“ s ciljem uključivanja djece i mladih u riziku od socijalne isključenosti, s posebnim naglaskom na djecu s teškoćama u razvoju, u sportske i edukativne aktivnosti.

Kroz besplatne treninge projekt djeci pruža priliku za razvoj motoričkih sposobnosti, ali i ono još važnije – druženje, stvaranje novih prijateljstava, osjećaj pripadnosti i uživanje u sportu u okruženju u kojem su svi ravnopravni i dobrodošli.

Nakon prvih šest mjeseci projekta, odnosno prve sezone „Zajedno u igru“, odlučili smo provjeriti kako sve izgleda iz perspektive onih koji su svakodnevno dio ove priče. O tome kako su izgledali treninzi, kako su djeca reagirala, što im sport znači i koje je trenutke posebno zapamtila, razgovarali smo s trenericom Patricijom Hrenek koja je od samog početka dio projekta.

Projekt “Zajedno u igru” iza sebe ima prvu sezonu. Kako bi je opisala u nekoliko riječi? O koliko klinaca trenutačno pričamo?

“Dinamično, novo, zanimljivo i vrlo poučno, kako za djecu tako i za mene i vjerujem sve druge trenere i asistente koji su sudjelovali u aktivnostima.
Projekt broji 32 sudionika – djece iz skupine socijalno isključenih grupa i grupa u prijetnji od socijalne isključenosti. Od navedenog broja u projekt je uključeno 9 djece s teškoćama u razvoju različitog spektra, vrste i stupnja.”

S kojim ste ciljevima krenuli u ovaj projekt i jeste li ih uspjeli ostvariti?

“Ciljevi su bili različiti. Oni službeni su išli u smjeru ostvarivanja broja djece koja će biti uključena i kojima će biti omogućeno besplatno bavljenje sportskom aktivnošću i uključenost u zajednicu kao pripadnika našeg kluba. Ti ciljevi su i premašeni, te je brojka uključenih za čak 20% viša od prvotno definirane, a interes za daljnjim uključivanjem i dalje postoji. Oni malo manje službeni, išli su u smjeru zadovoljenja prvotnih očekivanja djece kojima je ovo potencijalno prvi susret sa sportom u organiziranoj zajednici kao što je sportski klub, da se stvarno osjećaju ugodno i da im se rodi i razvija želja za daljnjim bavljenjem fizičkom aktivnošću, što isto tako mislim da smo ostvarili, a isto nam govore i brojke učestalosti dolazaka na treninge putem evidencijskih lista koje vodimo.”

Patricia: “Zaista se vidi na njima koliko uživaju raditi”

Kako su djeca prihvatila treninge i što te tijekom sezone najviše razveselilo?

“Pa djeca su izrazito dobro od samog početka reagirali na novu okolinu i novu „obavezu“. Naravno nisu bili odmah skroz opušteni i međusobno su se družili većinom oni koji su se znali od prije. Međutim, tijekom nekog vremena zaista mogu reći da su, bez obzira na razlike u godinama, karakterima i stupnjevima i vrstama teškoća, postali prava ekipa. Pomažu jedni drugima u izvođenju vježbi, uključuju međusobno jedni druge u svaku aktivnosti kad vide da se netko povlači ili nije dovoljno samopouzdan za uključivanje, uključuju i djecu i druge osobe van naše grupe bez problema i zaista se vidi na njima koliko uživaju raditi u ovoj grupi, produžile su se i priče u svlačionici prije i nakon treninga, a upravo to je za mene najveći uspjeh do sada.”

Jeste li primijetili napredak kod djece, ne samo u sportskom smislu, nego i u samopouzdanju, komunikaciji i druženju?

“Mislim da sam velikim dijelom već i odgovorima na to u prošlom pitanju, ali itekako da. Kod nekih su pomaci čak i veći u aspektu razvoja socijalnih vještina nego onih motoričkih. Samopouzdanje nekih je iznimno naraslo. Naučili su se postupati prema drugima i uključivati druge u svoju grupu, ali i pristupati drugima i uključivati se u druge grupe, slobodno i bez treme komuniciraju s trenerima i asistentima te međusobno. Također, jasno komuniciraju kad im se neke aktivnosti ne sviđaju ili izrazito sviđaju, u potpunosti su uključeni u sve aktivnosti na treningu i posvećeni i druženju nakon treninga.”

Koliko je važno da djeca s teškoćama u razvoju imaju priliku biti dio sportskog kolektiva poput Futsal Dinama?

“Mislim da je to za razvoj svakog djeteta izrazito bitno, a pogotovo kada pričamo o ranjivim skupinama i djeci s teškoćama u razvoju. Generalan stav zajednice i ljudi je da sa strahom pristupaju njima što često rezultira njihovim isključivanjem ili težim uključivanjem u društvo. Isto tako, roditelji ne educiraju svoju djecu redovnog razvoja kako pristupati i ponašati se prema djeci s teškoćama i kako senzibilizirati cijelo društvo za njihovo uključivanje, stoga ovakve aktivnosti i kolektivi mogu imati veliki utjecaj na kvalitetniji razvoj djece s teškoćama i njihovo uključivanje u društvo, ali i senzibilizacija društva za njihovo uključivanje.”

Korak po korak, mjesec po mjesec, izgradili smo zajedništvo i kolektiv

Što je za tebe kao trenericu bio najveći izazov, a što najveća nagrada tijekom ove sezone?

“Pa definitivno jedan od najvećih izazova proizlazi iz kreiranja kreativnih ideja kako im zadržati koncentraciju na vježbe, biti uvijek inovativan s vježbama, a opet postaviti neku disciplinu i stvoriti im rutinu ponavljanja određenih vježbi za razvoj prije svega motoričkih sposobnosti, shvaćanja i primjene pravila igre određenih sportova, ali i koncentracije i pažnje. Kada govorimo o djeci s teškoćama u razvoju, pogotovo o ovoliko šarolikom spektru teškoća, pristup mora biti gotovo u potpunosti individualan i pojednostavljen kako bi oni shvatili vježbu, poantu vježbe i mogli isto ponoviti i primjenjivati u budućnosti, ali u isto vrijeme i dovoljno zahtjevan i izazovan da kod njih dođe do probijanja određenih granica, izlaska iz zone komfora i tako doći do vidljivog napretka u njihovom razvoju.

Najveća nagrada mi je činjenica da roditelji neposluh u dnevnoj rutini djece kažnjavaju „prijetnjama“ o ukidanju treninga koje su vrlo efektivne prema do sada prenesenom s njihove strane, što mi je najjači pokazatelj koliko djeca vole dolaziti na treninge i koliko su im isti prirasli srcu, a meni je to veliko priznanje za sav rad i trud uložen u te treninge. Štoviše, na nekoliko zadnjih treninga prije ljetne pauze i posjetili su nas braća i sestre naših sudionika koji su izrazili želju za sudjelovanjem na temelju prenesenih iskustava naših klinaca.”

Postoji li neki trenutak ili priča s treninga koja ti je posebno ostala u sjećanju?

“Trenutak na koji sam bila izrazito ponosna je kada je jedan od naših članova, pred kraj jednog treninga koji je bio izrazito zahtjevan, došao do svakog od svojih kolega pojedinačno, ispričao im kako je ostalo još malo i kako oni to mogu izdržati, dao peticu ohrabrenja, okupio ih na centru i rekao mi da su spremni za završni dio treninga.

Osim toga, trenutak koji neću zaboraviti je kada je jedan od članova samoinicijativno, nakon što je vidio da su svi osim jednog člana završili poligon, otrčao do kolege kojem je poligon bio zahtjevniji nego drugima zbog specifičnosti njegovih teškoća, dao mu ruku i pomogao da ga zajedno završe.

Mislim da se u oba trenutka vidi koliko se zajedništvo rodilo između njih i koliko im znači biti dio kolektiva i kako je koncept podrške za njih uvijek najvažnija stvar, a usvajanjem svega toga i pokazivanjem kroz navedene primjere mene su učinili najponosnijom trenericom na svijetu. Upravo zato uvjeravam sve da je neprocjenjiva vrijednost sudjelovanja na jednom našem treningu na kojem od te djece mogu naučiti o pravim vrijednostima u životu, upornosti, zajedništvu i stvarnom značenju koncepta – nema predaje.”

Kako su na projekt reagirali roditelji i koliko vam znači njihova podrška?

“Roditelji su na projekt reagirali izrazito pozitivno i od samog početka pokazali veliko povjerenje, razumijevanje i spremnost na suradnju. Njihova podrška tijekom cijelog procesa bila je neprocjenjiva jer su prepoznali vrijednost projekta i aktivno sudjelovali u svemu što je bilo potrebno kako bi djeca mogla bezbrižno uživati u svim aktivnostima. Njihova pomoć trenerima u organizaciji, komunikaciji i svakodnevnim obvezama uvelike je olakšala provedbu projekta. Bez suradnje mnoge bi stvari bile znatno zahtjevnije, zbog čega mogu reći da su nam olakšali posao za 100%. Ovim putem željela bih se iskreno zahvaliti svim roditeljima na ukazanom povjerenju, strpljenju i nesebičnoj podršci. Njihov doprinos bio je zaista jedan od ključnih razloga zbog kojih je projekt uspješno realiziran, a ako je suditi po završnom treningu prije ljetne pauze koji smo održali sa roditeljima, vjerujem da ćemo i u budućnosti nastaviti graditi ovako kvalitetnu suradnju za dobrobit naše ekipe.”

Patricia Hrenek (lijevo) i njena kolegica na praksi Antonia Tea Beroš (desno)

Još malo odmora pa krećemo u novu sezonu

Kakvi su planovi za nastavak projekta “Zajedno u igru” i što možemo očekivati u novoj sezoni?

“Svakako je plan da se prilikom povratka treninzima u novoj sezoni intenzitet treninga malo pojača, pogotovo u pogledu razvoja motoričkih vještina s naglaskom na naš bazni sport – futsal, kako bismo dodatno ojačali samopouzdanje i spremnost naše ekipe za uključivanje u turnire koji nam dolaze, a plan je sudjelovati na minimalno jednom (nadamo se i dva) turniru do kraja kalendarske godine. To će biti prva gostovanja naše ekipe na nekim turnirima, s obzirom na to da onog u Dugavama na kojem smo nedavno sudjelovali ubrajamo u turnire „na domaćem terenu“. Osim toga, svakako očekujemo dodatnu podršku i posjete naše prve ekipe kako bi djeca imala priliku iz prve ruke vidjeti kako treniraju naši seniori, kako se pripremaju za utakmice i na koji način oni pobjeđuju izazove koje treneri stavljaju pred njih. Uz to, plan nam je krenuti sa serijom edukativnih radionica na različite teme u koje planiramo osim djece i roditelja uključiti i naše trenere, polaznike škole futsala, a potencijalno i širu javnost. Sve u svemu, čeka nas izrazito dinamična sezona, s mnogo aktivnosti i noviteta i iznimno se veselimo svemu što nas očekuje na jesen.”

Našoj Patriciji puno hvala na izdvojenom vremenu i razgovoru. Još malo, stiže nam i kraj ljeta, a s njim i novi treninzi i izazovi za naše klince. Ovim putem, želimo im puno radosti, druženja i uspjeha u nadolazećoj sezoni!

Budi uz svoj Futsal Dinamo

Dinamo – to si ti!