Zato što si ovo čekao cijelu godinu.
Zato što smo ovo sanjali kada smo prije 4 godine krenuli od nule i kada se činilo da su svi okrenuli leđa.
Zato što si navijanjem, članstvom, volontiranjem ili praćenjem ugradio i dio sebe u ovu priču.
Zato što će tamo biti stotinu drugih navijača, fanova, luđaka i radnika koji od ovog nemaju ništa. Pa ipak tome duguju sve i bez toga ne mogu.
Zato što ne postoji slađi trenutak od gola u suparničkoj mreži, i još bitnije, jer ne postoji gora bol od poraza.
Zato što je svaka njegova pobjeda tvoja, i zato što je svaki njegov poraz tvoj.
Zato što si iznenadio sam sebe vidjevši da i dalje možeš luđački slaviti golove.
Zato što ponovo osjećaš, što znači da je navijačka snaga u tebi neslomljiva.
Zato što si neuračunljiv, iracionalan i totalno lud i zato što te nitko neće nikada shvatiti osim nas koji ćemo danas biti tamo.
Zato što je ludilo zarazno, a cijeli grad se odavno zarazio.
Zato što si ne možeš pomoći.
Zato što ti ne treba puno za sreću – gužvanje sa stotinama luđaka sličnih tebi, miris znoja i pive u zraku i nogomet sasvim su dovoljni.
Zato što se još uvijek sjećaš ludnica protiv Alumnusa ili Vrgorca, i zato što ti je stari pričao koliko je nekad prokleto dobro bilo navijanje u dvorani na Badelu.
Zato što se igra u Kutiji, i zato što ćemo tamo napraviti pakao.
Zato što ti je ovaj klub otvorio vrata kad su ti ih svi ostali zatvorili.
Zato što će tamo biti tvoja braća i sestre s tribine, ulice, škole ili posla.
Zato što biti dinamovac znači patiti, i nećeš propustiti rijetku priliku da se veseliš i slaviš.
Zato što cijeli grad tiho sanjari o tituli, a danas ćemo se svi usuditi zajedno to reći iz sveg glasa.
Zato što si uvijek tu kad treba.
Zato što igra Dinamo.
Zato što si ti Dinamo.
Kutija mora grmjeti, a Makarska pasti!
