Danas ćemo vam predstaviti igrača Futsal Dinama koji nam dolazi iz „Srca Slavonije“, iz Đakova. 26-godišnji Ivan Zorić dobro je poznato futsal ime u Sveučilišnim krugovima pošto je niz godina nastupao za selekciju Kineziološkog fakulteta i odabranu selekciju Zagrebačkog sveučilišta. Zasigurno jedan od njegovih najvećih uspjeha bio je osvajanje Europskog prvenstva Sveučilišta održanog 2010. godine u Zagrebu. Sa svojim sadašnjim suigračem Matijom Caparom i pomoćnim trenerom Filipom Andabakom u finalu je pobijedio selekciju portugalskog Sveučilišta Minho rezultatom 6:2. Na samom početku našega razgovora zanimalo nas je kako je sve počelo?

– Futsal nije bio moj prvi izbor. Kao i većina dječaka moje dobi odlučio sam se za igranje velikog nogomet te sam relativno uspješno nastupao za juniore Osijeka. Uspio sam odigrati jedno vrijeme čak i za seniorsku momčad ali nakon prilično teške ozlijede završio sam svoju nogometnu karijeru i odlučio upisati fakultet u Zagrebu. Kineziološki fakultet bio je moj izbor, i vrlo brzo nakon početka studiranja priključio sam se futsal selekcije svoga fakulteta. Momčad je bila izrazito jaka, tako da sam na početku priključen radu druge momčadi da bi se nakon samo par mjeseci nametnuo i postao članom prve momčadi Kineziološkog fakulteta. Za daljnji napredak moje futsal karijere zaslužan je Dario Bašić, profesor na mom fakultetu i sadašnji izbornik U-17 Hrvatske nogometne reprezentacije, od kojega sam puno toga naučio. Svojim dobrim predstavama na terenu uspio sam se nametnuti selekciji Sveučilišta gdje sam upoznao sadašnjeg suigrača Matiju Đulvata. Odmah me fascinirao njegov način gledanja na futsal, i fanatizam kojim mu je pristupao. Za mene je on od toga trenutka bio i ostao primjer sportaša i razlog zašto sam zavolio futsal. Već smo spomenuli kako si bio jedan od onih koji se okitio naslovom Europskog prvaka Sveučilišta. Osim nastupa za selekciju Zagrebačkog sveučilišta, jesi li nastupao za neki profesionalni futsal klub?

– Osim par nastupa za Uspinjaču u kvalifikacijama za prvu ligu, nisam imao dodira sa „profesionalnim“ futsalom. Također sam igrao i par godina za MNK Cvjetno, ali sve je to bilo na bazi rekreacije i dosta neobavezno. Za vrijeme studiranja imao sam više vremena za futsal, a nakon završetka studija neki drugi prioriteti su preuzeli moj život pa se to odrazilo i na moju futsal karijeru.

Kako je onda došlo do suradnje tebe i Dinama?

– Ta suradnja bila je jedan prirodni tijek pošto sam u Dinamu bio od samog osnivanja 2012. godine kao i većina igrača tadašnjeg MNK Cvjetno. Ali nakon što su se navijači uključili u rad kluba, on je poprimio sasvim neke druge obrise. Sjećam se kako sam s posla na Radničkoj cesti kretao na utakmicu na Šalati, i već se od tamo moglo čuti gromoglasno navijanje i vidjeti horde ljudi kako kreću put Šalate. To je pravi razlog zbog kojega bi se ljudi trebali baviti sportom, iako sve više u zadnje vrijeme dolazi onaj financijski.

I sam si istaknuo atmosferu kao najvažniji faktor u bavljenju sportom. Koliko je za tebe osobno ona važna, stvara li ti pritisak ili pak daje dodatan motiv za vrijeme utakmica?

– Činjenica je da pritisak uvijek postoji ali onaj tko se ne može s time nositi, ne treba se ni baviti sportom. Za mene je atmosfera uvijek motiv više i razlog da na terenu dam svoj maksimum. Prijatelji i poznanici stalno me zovu nakon utakmica, ali ne zato da bi pitali kako sam odigrao već da im opišem kako je igrati u takvoj atmosferi, pred tolikim brojem grlatih navijača. Moj jedini odgovor na ta pitanja je da se to ne može opisati riječima, to se jednostavno mora doživjeti. Najviše me raduje činjenica kako na tribinama iz utakmice u utakmicu ima sve više roditelja s djecom koji uživaju i navijaju s ostalim navijačima. Kroz naše su utakmice uspjeli upoznati Bad Blue Boyse u sasvim drugom svjetlu od onoga kakvim ih se u medijima prikazuje. Kao trener djece mlađih uzrasta pozvao sam njih i njihove roditelje na utakmicu u Cibonu, a nakon toga su mi roditelji s oduševljenjem pričali kako djeca od uzbuđenja nisu mogla spavati tjedan dana nakon utakmice.  To je prava kvaliteta cijele ove priče, i naših najvjernijih navijača.

Počeo je drugi dio sezone. Koliko si zadovoljan dosad učinjenim na momčadskom planu, kao i na osobnom?

– Mislim kako su dečki do sada obavili lavovski dio posla i kako moramo nastaviti s ovakvim prezentacijama do samoga kraja sezone. Cilj je jasan, i svima dobro poznat, a to je plasman u prvu ligu. Ne smijemo se zavaravati da će to biti lako, ali mi ćemo dati sve od sebe. Gledajući već prema doigravanju i ostalim regijama 2. HMNL očito je da postoje momčadi čije kvalitete će nas staviti na kušnju, ali nadam se kako ćemo biti pravi kada to bude najpotrebnije. Što se osobnog učinka tiče u prvom djelu sezone, nije bilo lako. Pokušao sam uskladiti obaveze kojih nije bilo malo, tako da sam se morao zadovoljiti ulogom igrača koji je u drugom planu.  Na sve se nadovezala ozljeda, i nije bilo za očekivati puno više od ovoga.

Nadaš li se da bi se takvo stanje stvari moglo promijeniti u preostalom djelu prvenstva?

– Na svakom treningu dajem sve od sebe i nadam se kako će trener to prepoznati, ali još jednom napominjem kako sam svjestan da trenutno nisam na razini koja bi me gurnula u prvi plan. Vjerujem kako ću kroz neko vrijeme biti na željenoj razini i nametnuti se treneru za važnije uloge u momčadi. Moje je samo da radim i treniram, a ako ostali suigrači budu bolji od mene, neće mi biti ispod časti niti nositi vodu, sve u službi momčadi.

Što bi istaknuo kao svoje igračke vrline, a što kao mane koje bi možda želio sakriti?

– Teško mi je pričati o svojim vrlinama jer sam po prirodi perfekcionist i uvijek smatram da može i mora bolje. Što se mana tiče to je svakako moj način razmišljanja jer sam cijelo djetinjstvo trenirao veliki nogomet i još uvijek nisam u potpunosti usvojio sve zakonitosti futsala. Međutim daleko je to od skrivanja jer i trener i moji suigrači me jako dobro poznaju i znaju koliko mogu dati na terenu, a s druge strane znaju i koje zahtjeve možda ne bih mogao ispuniti, tako da je mane nemoguće sakriti, mogu samo raditi na tome da ih bude što manje.

Iako nisi više toliko mlad, učiš li i dalje od iskusnijih igrača u momčadi, kojih sigurno ne manjka?

– Velika je čast raditi i učiti od igrača koji su obilježili hrvatski futsal. Gledajući njih, sve izgleda tako jednostavno i pokušavam upiti svaki njihov potez i savjet. Opet tu posebno moram istaknuti Matiju Đulvata koji nam do u detalje objašnjava linije kretanja i rotacije na terenu. Jako je studiozan i nije mu problem ponoviti i sto puta, samo da shvatimo kako i zašto se nešto radi upravo tako. Čovjek je koji mrzi gubiti i trebalo mi je neko vrijeme da se naviknem na takav mentalitet, ali nakon određenog vremena uvidio sam kako je on kod svakog od nas gradio mentalitet pobjednika. 

Kako se slažeš s ostalim suigračima u momčadi? Jedan si od starosjedioca, pa si sigurno i ti bio zadužen da se pojačanja što brže uklope.

– Atmosfera u momčadi je sjajna. Bez obzira na razlike u godinama, svi se odlično slažemo. Ipak u jednom trenutku razlika mladi/stari dolazi do izražaja, a to je kada igramo međusobnu utakmicu i tada se sva prijateljstva i dobri odnosi stavljaju po strani. U tim utakmicama nema prekršaja, nema ubacivanja sa strane, a mi ih popularno zovemo igre bez granica. Što se pojačanja tiče, obojicu znam od prije kao i većina mojih suigrača. Drago mi je da su nam se priključili jer takva dva igrača bila bi pojačanja svakom klubu, i to ne samo u 2. nego i u 1. ligi. 

Koju bi utakmicu izdvojio kao svoju najdražu u dosadašnjem vremenu provedenom u Dinamu?

– Kada bih morao izdvojiti jednu utakmicu to bi sigurno bila prva utakmica u Ciboni, protiv Patriota. Atmosfera je bila nestvarna i bio je stvarno užitak igrati pred toliko ljudi. Kao šlag na tortu došao je i moj pogodak u toj utakmici, koji ću zasigurno dugo pamtiti. Iako sam mislio da je Šalatu nemoguće ponoviti, navijači su me u Ciboni apsolutno razuvjerili.

Uz onu poznatu igračku ulogu, obavljaš još jednu u momčadi Dinama. Reci nam o čemu se točno radi?

– Nakon završetka studija počeo sam raditi u jednoj privatnoj tvrtki koja se bavi kondicijskom pripremom sportaša. Pokušavam svoje znanje i rad prenijeti na suigrače kako bi uspjeli što bolje odgovoriti zahtjevima profesionalnog sporta. Po završetku jesenskog djela sezone trener Čuljak me zamolio da izradim plan priprema kako se momčad ne bi previše opustila tijekom prvenstvene stanke. Međutim po povratku sam odlučio napraviti malo jači kondicijski trening koji je trajao svega 17 minuta nakon kojega pola momčadi nije moglo stajati na nogama. Time sam im samo želio pokazati koliko su još daleko od profesionalnog sporta i fizičke pripremljenosti vrhunskog sportaša. Vjerojatno možete pretpostaviti zašto onda nisam baš najomiljenija osoba kada se pojavim na treningu,  hahaha…

Kakvi su tvoji planovi za budućnost? Vidiš li se i nakon završetka karijere u futsalu ili ćeš se ipak posvetiti nekim drugim zanimacijama i interesima?

– Moji sadašnji i budući planovi vezani su isključivo za Dinamo. Trenutno imam želju izboriti što bolje mjesto u momčadi, a u nekoj doglednoj budućnosti planiram ostati u klubu i pokušati što više naučiti o futsalu i pomoći svojim znanjem u fizičkoj pripremi kako seniora tako i svih ostalih kategorija igrača u klubu. Ovo nije klub koji će trajati godinu dana. Svi u klubu gledaju na duge staze i čast mi je i zadovoljstvo što imam priliku raditi s takvim ljudima. Nadam se kako ćemo u budućnosti napraviti još puno dobrih i pozitivnih stvari kako za Dinamo, tako i za sport općenito.

Čime se Ivan bavi u svoje slobodno vrijeme?

– Uz posao i treninge ostaje mi vrlo malo slobodnog vremena. I to malo slobodnog vremena u posljednje vrijeme ne postoji jer je svaki moj slobodan trenutak usmjeren organizaciji vlastitog vjenčanja. U srpnju ove godine u Osijeku ću izreći svoje sudbonosno DA, te se nadam kako će to biti dvostruki razlog za slavlje- vjenčanje i Dinamov plasman u prvu ligu. Naravno da će svi iz kluba biti pozvani, i vjerujem kako ćemo napraviti feštu za pamćenje.

Na kraju našeg razgovora poruka za navijače i članove Futsal Dinama.

– Hvala im i ovim putem na bezrezervnoj podršci koju su nam do sada pružili. Nadam se kako će sport u Zagrebu kroz njih opet dobit onu pozitivnu atmosferu koja ga je u prošlosti pratila. Želio bih im također zahvaliti što su svojim navijanjem i podrškom promijenili percepciju o sportu kod onih najmlađih i da se sve više mladih u Zagrebu zbog te atmosfere miče s ulica i počinje baviti sportom. Dokazali su kako su pravi animatori futsala i sporta općenito.

T. BAKOVIĆ