Kaj za nas znači pripadnost? Vjernost? Podrška? Ljubav? Apstraktni su to pojmovi koje kad ljude zaustavite na ulici ili objasne jednom riječju, da vas se riješe, ili zaglibe u neko puko teoretiziranje jer prije svega vole boju svoga glasa, ili žele pokazati da su oni ti koji će vam otkriti tu spoznaju na potpuno inovativan način, iako možda ni sami ne vjeruju u te riječi.
Na ovaj ili onaj način, kroz sad već preko 20 godina praćenja Dinama, naučio sam da u tom izuzetno nelogičnom svijetu zaljubljenika u plavu boju niti jedna osoba, koliko god ona za sebe tvrdila da poznaje taj svijet, ne može objasniti točan trenutak kad dođe do te spoznaje. Do tog trenutka kad apsolutno ništa na ovom svijetu nije važno. Najčešće su to, obzirom da se radi o nogometu, golovi naših Plavih, ali ne mora nužno biti tako.
Dao bih milijardu dolara, za jedan sekund…
Trenuci su to, zbog kojih se, kao što sam pisao lani, osjećamo živima, osjećamo moćnima, jer smo dio jedne priče koja je veća od nas samih. Priče zbog koje se odričemo brojnih, drugim ljudima izuzetno bitnih, stvari u životu. Zbog koje mjerimo kilometre, benzinske, odmorišta, prijave, sudove, granice i pritvore. Ali i zagrljaje, osmjehe, grizove sendviča, guceve pive i dimove. Dinamo je priča koja nas sve zajedno spaja, i ona koja ima smisla upravo zato jer nam iz dana u dan pruža smisao.
I upravo zato jer su u potpunosti nelogični i neočekivani, takvi nam se trenuci urežu u pamćenje i postanu dio naše svakodnevnice. Bile to međusobne zajebancije i podsjećanja na njih, bili to sad već urbani mitovi i konstantna preuveličavanja, ali činjenica je, čine nas ponosnima kaj smo Dinamo. Bili to trenuci potpunih suprotnosti, od Cvite do Ketsbaije, od 19:39 do ispadanja na penale, čekanja Zekinog uzvika, brojanja do 5 u Kraljevoj mreži, Mlinke za Cicu, Dadinog voleja, Purgijevog slobodnjaka ili u konačnici, sad već legendarne rečenice: “nudi se Kanjuh, lopta na Mužara, pa na drugu stranu do Čekola, 4:4!!!” To su trenuci zbog kojih nam ne mora nitko objašnjavati zakaj su bitni i kome su bitni. Isključivo zato jer su bitni nama samima i hrane nas. Jer zbog svega toga ova naša priča ima smisla.
Budućnost pripada nama i vama
U ovih sad gotovo osam godina funkcioniranja, naš je Futsal Dinamo prošao razne takve trenutke, a i razne faze svog postojanja. Prošli smo mnoge izazove, također, kao što sam već napisao, mnoge trenutke zbog kojih smo se osjećali živima. I svi ti trenuci koje smo proživjeli daju nam nadu u budućnost. Baš kao što je to i ovaj zabilježen od strane naše drage Sandre (Novaković Milašinčić, op.u.) na prošlogodišnjoj Šalati. Visoko podignute ruke Truceka juniora, u članskoj majici, okrenutog prema navijačkoj tribini, silom prilika izmještenoj izvan svog najdražeg ćoška.
Budućnost pripada nama i vama
Jer sve te za druge nepremostive prepreke nama su trenuci kojih se sjećamo sa smješkom, upravo zato što smo ih prebrodili zajedno, s vjerom u bolju budućnost. I to onu koja pripada nama, onima koji volimo Dinamo bez interesa. Vjera u članski model, u Dinamo koji je vlasništvo sviju nas, te vjera upravo u te trenutke koji nas hrane iz dana u dan je ono što nas gura prema naprijed, kao što je jedan naš čovjek rekao baš kao komentar na tu ludu tekmu protiv Omiša: “svi skupa smo ga ugurali u gol”. Znamo i svi zakaj je to tak, jer nema većeg kluba od Dinama.
Vaš Seb
