Najteži su tekstovi koji moraju u riječi uobličiti ono što osjećaš. Jer koliko god riječi bile pogođene, a konstrukcije smislene, sve je to ipak najčešće blijeda zamjena za emociju. Ali to smo si sinoć rekli odmah n a početku – možda nismo svi skupa ljudi od velikih riječi, ali za Dinamo dali bi sve.
Ipak, jedna riječ je postala sama po sebi dovoljno grandiozna i jasna, u tolikoj mjeri da smo joj svi skupa u posljednjih pet godina obogatili i prilagodili značenje: Šalata. Svatko od vas vjerojatno se intuitivno nasmiješio čim ju je pročitao, jer zna što je jučer, kao i svake godine dosad, na njoj osjetio. Tisuće glasova, srca i ruku imale su samo jednu misiju – ponovno pokazati koliko je zapravo Dinamo živ, i koliko ga dinamovci vole. Dim i buka koji su se digli nad Šalatom i rasprostrli po Zagrebu imale su okus, boju i miris Dinama. Koji je često i gorak i težak, ali je sinoć bio predivno sladak. I ne lažimo se, ne možemo si pomoći i ne možemo pobjeći od njega. Niti želimo. Svi koji su sinoć fizički i duhom bili s nama su naša obitelj, Šalata je naša kuća, Zagreb je naš dom, a Dinamo naš život. I zauvijek će ostati tako, kao jedan intimni dio nas kojem se uvijek možemo vratiti, ali imamo neopisivu potrebu taj trenutak i emocijama podijeliti sa sebi sličnima.
U sportu se ne živi na jučerašnjoj slavi, i budite sigurni da su pred nama veliki izazovi i pokoji teški dani. Ali svatko tko je vidio i osjetio koliko strasti ima u svima nama, nema se čega bojati. Pod ovim bojama i s ovim luđacima i fanaticima koji su sinoć napunili tribine, granice ne postoje. Hvala i prijateljima iz Panathinaikosa koji su nam pomogli u sinoćnjoj misiji. Rezultat? Lako pamtljiv, jer sinoćnje večeri sjećat ćete se besprijekorno do kraja života.
Kužeova, Capijeva, Oskarova i Čuljina zastava visoko su se zavijorile zrakom, na pola puta od mjesta s kojeg su nas jučer pratili. Vjerujem, ponosni do zemlje i nazad. Jer još jednom smo pokazali – Šalata je u svima nama. A Dinamo, Dinamo to smo uistinu mi.
