Sve je počelo još 2016. godine, kada se Tina pridružila Futsal Dinamu kao povremena fizioterapeutkinja u stožeru trenera Miće Martića. Kako je klub rastao, rasla je i njezina uloga, a posljednjih godina bilo je gotovo nezamislivo vidjeti klupu i stožer Futsal Dinama bez nje.

Nakon deset godina ispunjenih predanošću, radom i brojnim zajedničkim uspjesima, Tina Krmpotić kreće u nove izazove. Prije nego što zatvori ovo važno poglavlje, prisjetili smo se njezina puta u Dinamu i svega što je obilježilo njezino vrijeme u našem klubu.

Cijeli intervju pročitajte u nastavku.

Tina Krmpotić: “Sve se nekako dogodilo prirodno, korak po korak.”

U klub si stigla u sezoni 2016./17. kao povremena fizioterapeutkinja. Jesi li tada mogla zamisliti da ćeš ovdje ostati toliko dugo?

“Iskreno, nisam. Moj prvi kontakt s ekipom i klubom bio je u sezoni 2016./2017., dok je trener još bio Mićo Martić. U to vrijeme bila sam stalno angažirana u rukometnom klubu pa sam Futsal Dinamu pomagala kad god sam mogla uskladiti obveze. Nisam tada ni slutila da će tih nekoliko dolazaka prerasti u deset godina. Sve se nekako dogodilo prirodno, korak po korak.”

Kako bi opisala svoj razvojni put od povremenog angažmana do stalnog člana stručnog stožera?

“U trenutku kada sam došla na stalni angažman iza sebe sam već imala iskustvo rada u sportu. U rukometu sam radila s reprezentativnim selekcijama, na klupskoj razini osvojili smo Kup Hrvatske i Challenge Cup te bili doprvaci Hrvatske duži niz godina. Mislim da je i Futsal Dinamo tada došao u fazu razvoja u kojoj je mogao napraviti iskorak i fizioterapeuta uključiti kao stalnog člana stručnog stožera.

Kad su se poklopile potrebe kluba i moje iskustvo, dogovor oko stalnog angažmana bio je vrlo brz i jednostavan.”

Tijekom godina bila si dio brojnih lijepih, ali i teških trenutaka. Koji će ti ostati u najljepšem sjećanju?

“Bilo je stvarno puno lijepih trenutaka, igrali smo finala i ostvarili velike pobjede, ali ako moram izdvojiti jedan, onda je to utakmica protiv Novog Vremena u polufinalnoj seriji u Domu sportova. Atmosferu s te utakmice teško je opisati riječima. Tribine, energija, zajedništvo i emocije koje su se osjećale na terenu… To su trenuci koji se jednostavno urežu u sjećanje i ostanu za cijeli život.”

Svjedočila si i bila dio tima koji je osvojio dva naslova prvaka, moramo se malo vratiti i na taj dio.

“Nakon prvog osvajanja naslova već sam dala jedan intervju pa moj komentar na tu titulu negdje već postoji. Ali i danas mislim isto – to su trenuci koje je teško pretočiti u riječi.

Možda mi je upravo taj prvi naslov ostao najposebniji jer nam nije sve išlo glatko. Prvi dio sezone bio je težak, bilo je puno izazova, a onda smo se kao ekipa podigli, počeli nizati pobjede i na kraju bili nagrađeni naslovom prvaka. Mislim da smo baš u tim najtežim trenucima pokazali koliko smo jaki zajedno i koliko nam je svima stalo do kluba.

A onda je godinu poslije stigla i druga titula. Dva naslova zaredom, nešto su što će mi sigurno ostati među najljepšim uspomenama.”

Tina: “Često smo osobe kojima se igrači prvi povjere”

Fizioterapeut je često uz igrače i kada ih javnost ne vidi. Koliko je zapravo važna uloga fizioterapeuta u jednoj uspješnoj momčadi?

“Mislim da ljudi često vide samo ono što se događa tijekom utakmice, a puno posla odradi se daleko od očiju javnosti. To dobro znamo mi fizioterapeuti, bilo da radimo u klubu ili reprezentaciji.

Naš posao nije samo pripremiti igrača za trening ili utakmicu i pomoći mu nakon ozljede. Često smo i osobe kojima se igrači prvi povjere, nekad ih treba saslušati, smiriti ili jednostavno biti uz njih kada prolaze kroz težak period. Ujedno smo važna poveznica između igrača i stručnog stožera, pa je povjerenje koje gradimo s obje strane iznimno važno.

Kada sve to funkcionira, fizioterapeut nije samo dio medicinskog tima, nego i jedan od kotačića koji pomaže da cijela momčad svakodnevno funkcionira što bolje.”

Evo devet sezona “krpaš” naše igrače, a zanima nas, je li bila neka situacija koja ti baš teško pala, u smislu da si se baš zabrinula oko neke ozljede?

“Iskreno, svaka ozljeda mi je teško padala. Nikad na ovaj posao nisam gledala kao na nešto što traje od 7 do 15 sati pa da zatvorim vrata i više ne razmišljam o tome. S igračima proživljavaš i dobre i teške trenutke i uvijek mi je bilo važno da znaju da u tim situacijama nisu sami, da imaju moju podršku i da je klub uz njih.

Možda su mi ipak najteže padale ozljede koje bi se dogodile u najgorem mogućem trenutku – uoči važnih utakmica ili završnice sezone. Znaš koliko je igrač radio i koliko mu znači biti na terenu, a svjestan si da mu to u tom trenutku ne možeš omogućiti. To su situacije koje i meni ostanu najteže.”

Što misliš da će ti najviše nedostajati kada odeš iz Futsal Dinama?

“Uf… bit će toga što će mi nedostajati.

Nedostajat će mi druženja sa stožerom, putovanja i ona svakodnevna zezancija koja se ne može prepričati, nego se jednostavno mora doživjeti. Matijino (op.a. Matija Đulvat) kontroliranje slatkog nakon ručka, Grgino (op.a. Nikola Grgić) provociranje Čonde (op.a. Domagoj Čondić) zbog toga koliko tog slatkog pojede, od Modrog (op.a. Mario Modrušan) vječno gunđanje, pogotovo kad zaboravimo napomenuti da treba bezglutenska tjestenina. Onda Čonda i ja udruženi protiv Grge, našeg najvećeg borca za ravnopravnu podjelu kućanskih poslova, ili naše rasprave o tome tko bolje barata motikom. To su sitnice koje izvana možda nikome ništa ne znače, a meni će ostati uspomena i rado ću se u nekim razgovorima prisjetit toga.

Ali najviše će mi nedostajati emocije koje ovaj sport nosi. Razočaranje nakon poraza, pogotovo kad ti trofej izmakne za malo, ali i ona neopisiva sreća nakon pobjede kada znaš da se sav trud isplatio.

I na kraju, ne smijem zaboraviti svoje ljude iz dvorane. Ekipu iz Dvojke, a kasnije i onu koja nas je dočekala u Podsusedu. Ljude koji su se u dvoranama brinuli da nam sve bude čisto i da nam ništa ne fali. Poneka kava, razgovori, njihova podrška u pobjedama i porazima i činjenica da su uvijek bili tu kad je trebalo. Njima jedno veliko hvala, znam da će ovo pročitati…Koliko će oni meni faliti, znam da ću i ja njima.”

Kako je rad u Futsal Dinamu utjecao na tvoj profesionalni i osobni razvoj?

“Mislim da je više utjecao na moj osobni nego na profesionalni razvoj. Profesionalno sam već imala dosta iskustva iza sebe, ali rad u muškoj ekipi donio mi je jednu potpuno novu dimenziju.

Naučila sam kako bolje komunicirati, kako razumjeti različite karaktere i kako pronaći pravi pristup svakom igraču. Naravno da sam kroz godine i griješila, ali upravo su me te situacije najviše naučile. Danas sam zahvalna na svakoj od njih jer su me učinile boljom, ali prije svega zrelijom osobom.”

Odlaziš u nove izazove. Što te privuklo toj odluci i je li u pitanju neki novi angažman ako smijemo znati?

“Trenutačno nemam novi klupski angažman niti sam razmišljala u tom smjeru. U ovom trenutku želim se posvetiti daljnjem razvoju svoje privatne ordinacije, radu sa sportašima, djecom i rekreativcima te nastaviti graditi taj dio svoje karijere.

Isto tako, osjećam da je došlo vrijeme da se više posvetim obiteljskom životu. Nakon svih ovih godina ritma koji nosi vrhunski sport, veselim se novom životnom poglavlju i svemu što ono donosi.”

Dinamo nisu samo rezultati i trofeji. Dinamo su ljudi.

Imaš li neku poruku za igrače, stručni stožer i navijače koji su bili dio tvog puta?

“Prije svega, igračima želim poručiti da nastave vjerovati, raditi i sanjati velike stvari. Sport nekad nije pravedan i uspjeh ne dođe uvijek onda kada ga očekuješ, ali dođe onima koji ne odustanu. Sigurna sam da ovaj klub tek čekaju lijepe stvari.

Navijačima mogu reći samo jedno veliko hvala. Hvala što ste bili uz nas u pobjedama i porazima, što ste stvarali atmosferu koju je teško opisati riječima i što ste nam dali uspomene koje ću nositi cijeli život. Biti dio trenutaka kada cijela dvorana diše kao jedno, kada se pjevaju pjesme i zajedno slave trofeji, nešto je što se ne zaboravlja. O tim emocijama jednog ću dana pričati svojoj djeci i biti ponosna što sam bila dio te priče.

Stručnom stožeru želim zahvaliti na svim godinama koje smo proveli zajedno. Grgi, Modrom i Čondi želim da nastave raditi sa istom strašću i vjerom u ono što rade jer znam koliko sebe ulažu u ovaj klub.

A Matiji… tebi jedno posebno hvala. Hvala ti što si od prvog dana vjerovao u mene, što si mi dao priliku i uvijek bio moj štit. Znao si stati iza mene, čak i onda kada možda nije bilo lako. Zbog toga ću ti uvijek biti zahvalna. Ono što smo izgradili kroz sve ove godine bilo je puno više od klasičnog poslovnog odnosa i upravo će mi ta iskrenost najviše nedostajati.

Ne želim zaboraviti ni trenera Juku (op.a. Alen Jukić) koji je ostavio veliki trag u mom putu kroz Futsal Dinamo. Hvala ti na suradnji, na svim šalama, razgovorima, smijehu, pokojoj pivi i uspomenama koje nosim sa sobom. Ostavio si trag koji se ne zaboravlja.

I za kraj, hvala Futsal Dinamu. Hvala svima koji su bili dio ovih deset godina. Odlazim bogatija za prijateljstva, iskustva i uspomene koje mi nitko ne može oduzeti. Voljela bih da klub nastavi rasti, osvajati trofeje i ispisivati nove lijepe priče, i od srca želim da svaka nova generacija osjeti barem dio onoga sto sam ja imala privilegiju živjeti. Ja ću uvijek, bez obzira gdje bila, navijati da Futsal Dinamo bude uspješan. Dinamo nisu samo rezultati i trofeji. Dinamo su ljudi. “

Kada se jednog dana osvrneš na godine provedene u Futsal Dinamu, po čemu bi voljela da te ljudi u klubu pamte?

“Kada se jednog dana osvrnem na ovih deset godina, ne bih voljela da me ljudi pamte po meni, nego po tome što sam dala klubu. Voljela bih da kažu da sam uvijek bila osoba na koju se moglo računati, da sam svoj posao radila odgovorno, iskreno i svim srcem, bez potrebe da budem u prvom planu.

Futsal Dinamo za mene nikad nije bio samo posao ili obveza, nego mjesto kojem sam pripadala. Zato mi je uvijek bilo važnije što možemo napraviti zajedno nego što će se pripisati meni osobno.

Ako me se jednog dana budu sjećali kao nekoga tko je svojim radom, trudom i ljubavlju prema klubu ostavio mali trag i barem malo pomogao da Futsal Dinamo bude ono što jest, mislim da ne bih mogla poželjeti ljepšu uspomenu.”

Znamo i sami koliko je teško bilo dati ovaj intervju. Deset godina nije malo – to je veliko poglavlje ispunjeno radom, uspjesima, emocijama i bezbrojnim zajedničkim trenucima. Vjerujemo da ni odluka o odlasku nije bila nimalo laka.

Draga naša Tina, možemo reći samo jedno – veliko i iskreno HVALA!

Hvala ti na svemu što si dala našem klubu, na svakom treningu, osvojenim trofejima, svakoj utakmici i svakom danu provedenom uz Dinamo. Ne sumnjamo da te čekaju novi uspjesi, ali trag koji si ostavila na klupi našeg Dinama zauvijek će ostati dio naše priče.

Od srca ti želimo puno sreće i uspjeha u svim novim izazovima!

Tvoj Futsal Dinamo

Budi uz svoj Futsal Dinamo

Dinamo – to si ti!