Početak funkcioniranja Futsal Dinama kao članskog kluba na ljeto 2014. bio je obilježen potpuno drukčijim interesima od današnjih. Velika većina naših navijača nije poznavala futsal, nisu imali pojma o našim igračima, čuli su za nogometaša Tomislava Šokotu, eventualno za Domagoja Purgara, pokoje lice s tribine…
Prije Šalate, pa i sve do početka prve sezone, od Futsal Dinama se nije očekivalo ništa. Tek da bude mjesto na kojem će se Dinamovi navijači nesmetano moći okupljati, navijati za svoj voljeni Dinamo, podružiti se s prijateljima, također zaljubljenicima u plavu boju, popiti pokoju pivu i, ako bude sreće, proveseliti se na kraju utakmice jer je njihov, navijački klub upisao pobjedu…
No, krenuli smo jako, silovito. Iznad svih očekivanja. Na otvaranju je pao aktualni prvak druge lige Sjever sa 6:1, cijelu polusezonu odradili smo bez poraza, a kulminaciju i vrhunac članskog kluba doživjeli smo u Ciboni 8. prosinca 2014. pobjedom nad aktualnim prvakom države i osvajanjem povijesnog – i još uvijek najslađeg – klupskog trofeja.
Prva sezona završila je kako je i počela – moćno i dominantno. U jesenskom dijelu sezone osvojili smo 2.HMNL Sjever, a potom smo s maksimalnih šest pobjeda protiv ostalih prvaka drugih liga suvereno izborili elitu.
Prva liga je, govorilo se prije početka, ipak druga stvar. Play-off se s tadašnjih osam, smanjio na četiri kluba. Nacional i Split tada su bili prejaki, prebogati. Vrgorac, Alumnus, Osijek, Square, Uspinjača, Novo Vrijeme i ostali renomirani prvoligaši bili su glavni kandidati za preostala dva mjesta u doigravanju. No, Dinamo je od Dvojke (i Kutije) napravio nesavladivu tvrđavu, na kraju smo relativno lagano stigli do treće pozicije, a u polufinalu doigravanja nakon produžetaka i 6:7 poraza u Splitu, te 1:2 poraza u praznoj Martinovci, ispali od Splita predvođenog slavnim Netom, Francom Jelovčićem, Dujem Bajrušovićem, Josipom Sutonom, Jakovom Grcićem, Stjepanom Perišićem i još dva Brazilca…
Iduće sezone ponovno smo treći, Split je ponovno spretniji u polufinalu, ali ovaj puta nakon tri utakmice. Sezonu kasnije, regularni dio sezone završavamo drugi i doslovno milimetri (šesterci) nas dijelili od finala. Prošle sezone smo, pak, do posljednje sekunde posljednje utakmice regularnog dijela bili drugi, na kraju smo preko Uspinjače Gimke izborili polufinale u kojem su se Makarani ipak pokazali prejakima.
Iako nikada nismo napravili taj najveći iskorak, došli do titule prvaka, Futsal Dinamo je svih pet godina funkcioniranja prema članskom modelu bio u samom vrhu hrvatskog futsala.
U aktualnoj sezoni Dinamo doživljava prvu pravu rezultatsku krizu. Od borbe za sam vrh hrvatskog futsala, realnija je borba za doigravanje. A promijenili su se i naši navijači. Oni sada jako dobro poznaju futsal, poznaju naše igrače, a na tekme više ne dolaze samo zato da bi mogli navijati za Dinamo, da bi se podružili s prijateljima, da bi nesmetano mogli na tekmama piti pivu…
Sada dolaze jer ih zanima rezultat. Jer žele Dinamovu pobjedu. Jer im je stalo.
Rezultatske krize su sastavni dio svih sportskih klubova, svih sportova svijeta. U rezultatskoj krizi bili su i NK Dinamo, Real Madrid, Barcelona, Manchester United…
No, ono što je karakteristično za velike klubove, a mi tvrdimo da je Dinamo najveći klub na svijetu, jest prolaznost tih rezultatskih kriza.
Ono što mi možemo obećati našim navijačima, koji su uz nas bili kada se nije očekivao nikakav rezultat, da ćemo učiniti sve ne bili smo se što prije izvukli iz te krize i vratili starim navikama – pobjedama i borbi za sami vrh domaćeg futsala.
Nadamo se već večeras, u 18:30, kada počinje dvoboj na Gripama protiv AFC Universitasa.
Nema predaje!
Dinamo – to si ti!
